Värmland, ruralni kraj na zapadu Švedske, mjesto je zaleđenih jezera i beskrajnih šuma. Pejzaž je miran, tempo života usporen. To je okruženje u kojem se rodio i u kojem je, u dobi od 76 godina, odlučio umrijeti Sven-Göran Eriksson. Upravo ondje, u njegovom idiličnom domu uz jezero, redateljica Claudia Corbisiero snimila je najintimnije trenutke dokumentarca "Sven", filma koji nadilazi žanr sportske biografije. Sniman prije i nakon što je primio dijagnozu terminalnog karcinoma gušterače, film dobiva dubinu i težinu koju rijetko viđamo. Ne prikazuje samo čuvenog trenera, već i čovjeka koji se s neumitnim krajem suočava s nevjerojatnom smirenošću, bez patetike i samosažaljenja.
Njegov put do vrha bio je sve samo ne predvidljiv. Nakon igračke karijere, koju je sam opisao kao karijeru "izrazito prosječnog braniča koji rijetko griješi", kao mladi trener IFK Göteborga 1979. godine djelovao je pogrbljeno, blijedo i potpuno neuvjerljivo. No, samo tri godine kasnije, taj isti Göteborg osvojio je Kup UEFA, a Eriksson je postao tražena roba. Njegove inovativne taktike i neobično smirena pojava uz aut-liniju donijele su mu status kultne figure, ali i serijskog osvajača trofeja s velikanima poput Benfice i Lazija, s kojim je 2000. godine senzacionalno osvojio talijansko prvenstvo, tek drugi Scudetto u povijesti rimskog kluba.
Vrhunac karijere, ali i početak njegovog osobnog pakla, stigao je 2001. godine kada je postao prvi stranac na klupi engleske nogometne reprezentacije. Bio je to ultimativni test za trenera koji je vodio takozvanu "zlatnu generaciju" s Davidom Beckhamom, Wayneom Rooneyjem, Stevenom Gerrardom i Frankom Lampardom. No, vrlo brzo je postalo jasno da se njegov rad neće ocjenjivati po nogometnim rezultatima, poput legendarne pobjede od 5-1 protiv Njemačke u Münchenu. Umjesto toga, postao je meta toksičnih britanskih tabloida. Dokumentarac prikazuje arhivsku snimku njegove prve konferencije za medije, na početku je nasmijan i energičan, no nakon sati ispraznih i omalovažavajućih pitanja o privatnom životu, na njegovom se licu vidi užas i spoznaja u što se upustio.
Film detaljno secira način na koji su mediji tretirali njegov privatni život, pretvarajući ga u nacionalni skandal. Novinari su bili u ekstazi kada su otkrili da je mirni, proćelavi Šveđanin u vezi s temperamentnom talijanskom odvjetnicom Nancy Dell’Olio, koja u filmu sa zadržanim sjajem u očima izjavljuje: "Bila sam prva dama engleskog nogometa. Nikada neće biti druge." Njihov užitak bio je još veći kada se saznalo za njegove afere s TV voditeljicom Ulrikom Jonsson i Farijom Alam, zaposlenicom Engleskog nogometnog saveza. Te priče dobile su golem medijski prostor, predstavljajući nevjenčanog Erikssona kao duboko nemoralnu osobu. Faria Alam u filmu dostojanstveno i prkosno progovara o tome kako je iskorištena kao žrtveno janje, otkrivajući usput i kako joj je Sven šarmerski uletio: stisnuo joj je ruku, pogledao je u oči i prošaptao: "Wow."
Ono što film čini izvanrednim jest Svenov pogled na te događaje iz današnje perspektive. Dok kamera bilježi mirne dane u Värmlandu, gledatelj očekuje kajanje i isprike, no one ne dolaze. "Seks je jedna od mnogih dobrih stvari u životu", govori slegnuvši ramenima. Priznaje da ga je medijska hajka pogađala, ali odbija prihvatiti sram koji su mu nametnuli lažni moralni arbitri. Jedino za čime istinski žali jest što je zbog opsesije nogometom propustio odrastanje svoje djece. Film prikazuje dirljive scene u kojima sa svojom, sada odraslom, djecom provodi posljednje dane, a njegova filozofija sažeta je u poruci koju na kraju upućuje izravno u kameru: "Nemojte žaliti. Smijte se." To je oproštaj čovjeka koji je, unatoč svemu, živio punim plućima.