Koncept izložbe „Lubanja C – svjetska paleoantropološka baština“ možda će nekome biti pomalo neobičan. Naime iako je krapinska zbirka izuzetno bogata nalazima, u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu odlučili su priču ispričati preko samo jednog, i to najpoznatijeg njenog nalaza, 130.000 godina stare Lubanje C te kroz dokumentarac koji će premijerno biti prikazan 6. studenog kada se izložba i otvara a koji je njen integralan dio. Za javnost izložba se otvara dan kasnije, 7. studenoga.
U filmu, snimljenom posebno za ovu prigodu, posjetitelji će saznati nešto o neandertalcima, o samom nalazištu u Krapini i njegovom značaju, a potom i o zvijezdi izložbe - Lubanji C. Riječ je naime, o najcjelovitijem i najpoznatijem nalazu iz Zbirke krapinskog diluvija, koji predstavlja nezaobilaznu referencu u svjetskoj paleoantropologiji i znanosti o evoluciji čovjeka.
Originalni fosilni nalaz Lubanja C zbog svoje fragilnosti bit će izloža u HPM-u u posebno izrađenoj muzeološkoj zaštitnoj vitrini koja osigurava kontrolirane mikroklimatske i svjetlosne uvjete. Time se posjetiteljima pruža jedinstvena prilika da izravno dožive fosil neprocjenjive znanstvene i kulturne vrijednosti oji godinama pomno čuva HPM.
Naime, samo nalazište neandertalaca u Krapini, na kojem je nađena i Lubanja C, jedno je od ključnih mjesta svjetske paleoantropologije. Otkriveno je krajem 19. stoljeća na Hušnjakovu brdu, a istraživano je od 1899. do 1905. godine pod vodstvom slavnog znanstvenika Dragutina Gorjanović-Krambergera. Nalazi su stari oko 130.000 godina i čuvaju se u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju u Zagrebu.
Krapinska zbirka općenito predstavlja najveću zbirku neandertalaca pronađenih na jednom nalazištu igdje u svijetu. Procjenjuje se da su tamo pronađeni ostaci čak nekoliko desetaka osoba, oba spola i različite dobi, što je stručnjacima omogućilo mnoge nove spoznaje o neandertalcima te usporedbe s nalazima iz ostalih europskih i azijskih nalazišta. Iako je zbirka velika, Lubanja C ipak je njen najpoznatiji dio. Osim anatomskih studija, na njenoj čeonoj kosti pronađeni su i tragovi koji nam govore i o simboličkoj sferi života neandertalaca.
- Priča o neandertalcima započinje u kolovozu, godine 1856., kada su radnici prilikom uklanjanja pećinskog sedimenta iz Male pećine Feldhofer (Kleine Feldhofer Grotte) u dolini Neander, pored Düsseldorfa u Njemačkoj naišli na neobične kosti. Nalaze su predali tamošnjemu školskom učitelju, Johannu Fuhlrottu koji ih, zbunjen njihovim izgledom, šalje profesoru anatomije na bonskome sveučilištu, Hermannu Schaaffhausenu. Sljedeće godine obojica su objavili rezultate analize u časopisu Verhandlungen des naturhistorischen Vereines des preussischen Rheinlande und Westphalens. To se dogodilo neposredno prije objave Darwinova djela O porijeklu vrsta (1859.), nakon čega je teorija evolucije postala središnja tema u znanstvenim, ali i širim društvenim krugovima. Otkriveni fosili odmah su izazvali veliko zanimanje. Protivnici Darwinove teorije tumačili su neuobičajenu anatomiju kao posljedicu bolesti te su sumnjali u njihovu starost. S druge strane, pristaše evolucije u neandertalcima su prepoznali drevne ljudske pretke. Nedugo nakon otkrića te prvih objava nalaza, škotski znanstvenik William King (1864.) predložio je znanstveno ime Homo neanderthalensis - kazao nam je dr. sc. Ivor Janković, znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Institutu za antropologiju u Zagrebu koji surađuje s HPM-om n ovoj izložbi.
Nameće se pitanje što to danas, na temelju gotovo 170 godina znanstvenog proučavanja neandertalaca, njihovih kostiju, ostataka materijalne kuture, a u novije vrijeme i genoma, znamo o njima? Jedno od prvih pitanja je i kada se neandertalci pojavljuju na evolucijskoj sceni i gdje su sve živjeli?
- Odrediti točan trenutak njihove pojave nije lako jer se njihove karakteristike razvijaju postupno, kroz populacije koje stručnjaci obično nazivaju Homo heidelbergensis. Anatomija nalaza poput onih iz Vértesszöllősa, Petralone, Aragoa, Steinheima, Swanscombea i Sima de los Huesos (starih 500 000 – 300 000 godina) pokazuje početne “neandertalske” odlike. Kod nešto mlađih nalaza, poput onih iz Ehringsdorfa, Biache-Saint-Vaasta i Apidime 2, te su se osobine pojačale pa ih neki autori već ubrajaju među prve neandertalce. Od otprilike 300.000 godina, pa sve do dolaska anatomski modernih ljudi u gornjem paleolitiku, neandertalci su bili jedini ljudi u Europi. Kasnije su se proširili i na dijelove Azije - pojašnjava Janković.
Objasnio nam je i kako je sama lubanja neandertalaca relativno velikih dimenzija, niska i izdužena, s izraženim nadočnim lukovima, velikom nosnom šupljinom i izbočenim središnjim dijelom lica. Donja čeljust nije imala bradu, a zubi ‒ posebno umnjaci ‒ pokazivali su znakove taurodontizma (proširena pulpalna komora i spojeni korijeni). Gornji sjekutići često su bili lopatastog oblika, s izraženim korijenima. Bili su fizički vrlo snažni, s robustnim kostima i izraženim mišićnim hvatištima. Bili su niži od suvremenih ljudi Europe (muškarci do 170 cm, žene do 160 cm), ali zdepasti, s kratkim potkoljenicama i podlakticama ‒ adaptacijom na hladnu klimu. Njihova prehrana bila je bogata proteinima, a izotopske analize potvrđuju, kaže, da su se prvenstveno hranili mesom. Osim toga, nema sumnje da su neandertalci bili vrlo inteligentni i snalažljivi. Tijekom dugog razdoblja postojanja neandertalci su se prilagođavali brojnim klimatskim promjenama, selili se u nova područja, koristili različite resurse i razvijali kompleksna ponašanja. Jedan od važnijih pokazatelja kulturnog razvoja jest pojava ukopa.
- Što se tiče same Lubanje C i njezinog naziva valja napomenuti da je u svojim radovima o krapinskim nalazima Dragutin Gorjanović-Kramberger koristio različite načine označavanja. Neke bolje očuvane i vjerojatno znanstveno zanimljivije nalaze označavao je slovima, primjerice, kranijalne nalaze (A–E), gornje čeljusti (A–F), donje čeljusti (A–M), dok je ostale označavao brojkama. Danas se, nakon revizije zbirke, u znanstvenim analizama najčešće koriste jedinstveni numerički identifikatori svakoga pojedinog nalaza. Zbog toga se za vjerojatno najpoznatiji nalaz iz Krapine – Gorjanovićevu lubanju C – u suvremenim znanstvenim radovima koristi naziv Cranium 3 ili Kr. 3. Prema dostupnim podacima, lubanja je pronađena pri samom kraju istraživanja, krajem 19. i početkom prošlog stoljeća, u stratigrafskom sloju 4. Gorjanović-Kramberger ju je rekonstruirao iz više fragmenata, a 1979. godine M. Wolpoff prepoznao je dodatni dio čeone kosti koji se fizički mogao pripojiti, čime je lubanja dobila svoj današnji oblik - pojašnjava Janković i nastavlja:
- Lubanja C nije poznata samo po dobroj očuvanosti već i po nizu zanimljivih karakteristika koje su privukle pozornost znanstvene zajednice. Njezina cjelovitost omogućila je provođenje brojnih morfoloških i metrijskih analiza – neke su još uvijek u tijeku – no osobitu pozornost izazvali su neobični urezi na čeonoj kosti, otkriveni upravo na fragmentu koji je naknadno pridodan. Gorjanović-Kramberger je već u svoje vrijeme iznio hipotezu o mogućem kanibalizmu i sukobu između dviju populacija, temeljeći je na fragmentiranosti ljudskih kostiju i tragovima gorenja. Njegove ideje nastavili su istraživati mnogi znanstvenici, predlažući različita tumačenja: od ritualne prakse i sekundarnog ukopa, preko kanibalizma do tafonomskih procesa i tragova životinjskih aktivnosti. Dakle, na frontalnoj kosti Lubanje C nalazi se 35 paralelnih ureza. Detaljne mikroskopske analize pokazale su da su ti urezi nastali nakon smrti osobe, ali prije mineralizacije kostiju – što se može zaključiti iz činjenice da su neki urezi ispunjeni sedimentom, a svi su prekriveni slojem laka koji je Gorjanović nanosio radi očuvanja nalaza, što je bila uobičajena praksa tog vremena. Posebno je značajno to što se urezi nalaze na dijelu lubanje koji nije bogat mesom, a njihov obrazac ne odgovara skalpiranju ni obradi u svrhu konzumacije. Stoga autori poput D. W. Frayera i suradnika predlažu da urezi imaju simboličku funkciju, što bi moglo predstavljati najraniji poznati primjer takvog ponašanja kod neandertalaca.
Pojasnio nam je i da se zbog relativno gracilne građe, Lubanja C najčešće prikazuje kao odrasla ženska osoba no ni to nije konačan sud. Naime, iako danas znamo više o neandertalcima nego o bilo kojoj drugoj izumrloj ljudskoj populaciji, brojna pitanja i dalje ostaju otvorena. No to je upravo bit znanosti: što više znamo, to postavljamo više preciznih pitanja.
- Naime, kasnih osamdesetih godina javila se teza da su se neandertalci i anatomski moderni ljudi, kada je došlo do njihovih susreta, miješali te na taj način i postali dijelom naše biološke prošlosti (i sadašnjosti!). Iako su potonje mišljenje neki paleoantropolozi zastupali već od kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća, za promjenu paradigme ključnu ulogu imala su novija genomska istraživanja. Prve genomske analize, odnosno izolacija DNK iz neandertalskih kostiju provedena je 1997. godine, no dala je tek ograničen uvid u njihovu mitohondrijsku sekvencu, što nije omogućilo rješavanje pitanja o srodstvu s kasnijim populacijama. No 2010. godine prvi put je uspješno sekvencionirana i stanična DNK, i to na temelju uzoraka iz špilje Vindije u Hrvatskoj. Rezultati su pokazali da današnje euroazijske populacije sadrže između 1 i 4 % neandertalske genetske baštine. To otkriće pokrenulo je lavinu novih analiza fosilnih nalaza, ali i ubrzalo razvoj metodologije analize, njezine brzine i točnosti. Danas znamo da je više od 50 % neandertalskoga genetskog nasljeđa prisutno u živućim ljudskim populacijama! - govori Janković.
Izložba u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju koncipirana je tako da bude pristupačna širokoj javnosti, a istodobno znanstveno utemeljena i relevantna za stručnjake. Uz izloženi fosilni nalaz i film, posjetitelji će imati na raspolaganju edukativne interaktivne materijale, popratne publikacije (primjerice, katalog izložbe), kao i stručna vodstva. Posebna pozornost posvećuje se edukativnim programima za djecu, mlade i škole – kroz radionice, didaktičke sadržaje i prilagođena vodstva – čime se doprinosi popularizaciji prirodoslovlja i znanosti među mlađim generacijama. Izložba ostaje otvorena do 14. prosinca.