Olja Savičević Ivančević

'Split je specifičan i po lošem i po dobrom, kontradiktornost je bitna tema mojih romana'

Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Olja Savičević
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Olja Savičević
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Olja Savičević
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Olja Savičević
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Olja Savičević
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Olja Savičević
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Olja Savičević
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Olja Savičević
Foto: Robert Anić/PIXSELL
Olja Savičević Ivančević
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Olja Savičević
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Olja Savičević
Foto: Miranda Cikotić/PIXSELL
Olja Savičević
22.09.2016.
u 17:02
Književnost ne bi smjela biti agitatorska ni u službi politike, alim ora svjedočiti život i biti istinita. Angažman bi uvijek trebalo biti čovjekoljublje koje je često izraženo kroz žestoku kritiku društva...
Pogledaj originalni članak

– Kad sam upisala hrvatski jezik i književnost nisam to učinila zato što sam željela biti profesorica nego da se bavim književnošću. Sve što sam željela od malena raditi bilo je vezano uz pisanje. Recimo da se taj moj san ostvario. Imam status samostalne spisateljice, od pisanja se može živjeti, ako puno radiš, premda je percepcija drugačija. Treba se i usuditi – otkriva Olja Savičević Ivančević, spisateljica i pjesnikinja, dobitnica brojnih nagrada i priznanja čiji najnoviji roman, “Pjevač u noći” dobiva odlične kritike, a „Adio kauboju“ i inozemne prijevode.

Što je za vas književnost? Koji je smisao književnosti danas kad se izgubio njezin utjecaj?

­ Čini mi se da se nikad nije pretjerano čitalo, ali postojao je i postoji sasvim dovoljan broj čiteteljskih duša. Književnost se obraća čitatelju vrlo intimno, jedan na jedan. Ona nema utjecaja na mase, ali itekako ima na pojedinca. Kao čitateljica, mislim da književnost otvara toliko beskrajnih svjetova koliko ne mogu ni putovanja ni bilo što drugo, jer život je prekratak, na taj način ona povećava i bogati naš privatni svijet. U djetinjstvu su knjige na mene imale utjecaj kao i roditelji. Kroz njih sam proživjela neka tuđa, nepristupačna iskustva. Knjige nikad nisu zamjena za život, naravno, ali daju jednu vrstu empatije i mogućnost da se lakše razumiju nepoznate stvari. Zanimaju me drugi ljudi. Književnost mi je puno o njima rekla.

Je li književnost danas elitistička? Čini se kao da je postala niša za obrazovani sloj koji ako već nema materijalni, barem ima kulturni kapital?

­ Ali nije uvijek tako bilo. Sjećam se da je moj otac razmjenjivao knjige s prijateljima, čitala se dobra književnost. To što se manje čita danak je dijelom i novim tehnologijama koje su donijele i dobre stvari. Kad nije postajao e­mail, pisci su teško dolazili do izdavača. Danas su mladi pisci međusobno povezani preko književnih portala i društvenih mreža. Vrijeme je jedno donijelo, a drugo odnijelo. Sve više stvari prebacuje se na internet na kojem se čita uglavnom “ciljano”, ono što te zanima. U novinama bi se prije pročitalo i nešto drugo, izvan uske zone interesa. No, ne mislim da će knjiga i novina u papirnatom izdanju izumrijeti, postojat će uz neke druge načine čitanja. Koristilo se nekad i klinasto pismo i papirus, pa se to promijenilo. Bitno je samo da se zadrži ona bit zbog koje su književnost i novinarstvo postali važni, da se prenosi autentična emocija ili autentična informacija i priča.

Vaš prvi roman “Adio kauboju”, objavljen prije šest godina, preveden je na nekoliko jezika, doživio je kazališnu izvedbu,  a za desetak dana krećete na turneju u SAD gdje će biti predstavljeno američko izdanje?

Romanu “Adio kauboju” dogodilo se skoro sve što se može dogoditi jednom romanu. Dok ga pišeš nemaš nikakva očekivanja izvan teksta. Nisam zamišljala da će imati toliko prijevoda, da će dobiti nagrade ili biti adaptiran za kazalište. Putujem u Los Angeles i San Francisco gdje će roman predstavit moj izdavač, poznata izdavačka kuća McSweeney’s. Jako sam zadovoljna, kako ne bih bila.   Sve je to avantura. Pomoglo je i to što je roman prije izišao u Velikoj Britaniji, prevela ga je Celia Hawkesworth. Prevoditelji su presudni za život „strane“ knjige. Ako ne nađe svoj novi jezik, ako prevoditeljica nije i sama autorica, knjiga neće oživjeti na stranom jeziku. Kad su se Amerikanci zainteresirali za “Adio kauboju”, javili su se mom agentu Ivanu Sršenu i izdavaču Sandorfu preko kojih je došlo do suradnje. Sandorf je na jednom festivalu ponudio knjige naših autora, moja je odgovarala njihovoj izdavačkom stilu.

Izdavače nije lako zainteresirati za hrvatsku književnost?

­ Posebno anglofone za razliku od, na primjer, Nijemaca koje zanima sve što se događa na europskom kulturnom polju. Iznenadio me tim više inozemni uspjeh i na engleskom govornom području, dobili sam odlične kritike u Guardianu, The Irish Timesu, The Atlanticu...

Roman “Adio kauboju” doživio je izniman interes i kao kazališna predstava premijerno izvedena prije četiri godine na Splitskom ljetu, ali potom je brzo skinut s repertoara?

U pitanju je bila kazališna politika, borba za fotelje koju je platila predstava! Digla je veliku prašinu, dobila i pozitivne i negativne kritike, ali ljudi su je željeli gledati. Ne želim o tome razbijati glavu. Bilo mi je divno raditi na toj kazališnoj adaptaciji, bila je to genijalna autorska i glumačka ekipa, donijela mi je velika prijateljstva i nove suradnje, zainteresirala strane izdavače. Kao slobodna spisateljica živite i radite u Splitu, ali puno ste poznatiji izvan granica “najlipšeg grada na svitu”.

Najviše čitatelja imate u Zagrebu i Americi?

Split je specifičan i po dobrome i lošem, a meni je bitan kao tema baš zbog te kontradiktornosti. Iznenadila sam se kad me je neki dan u MUP­u službenica primila “preko reda” uz riječi „imate vi puno ljepšeg i važnijeg posla“. Čitatelji su i tamo gdje ih najmanje očekujemo, i nas pisce doživljavaju kao dobre poznanike. Split je inače ugodno mjesto za življenje. Samo se pribojavam da ga “ne pojede” masovni turizam koji grad teško podnosi. 

Trenutačno pripremate novi tekst za Kazalište lutaka?

To me posebno veseli. Kao djevojčica često sam odlazila u Gradsko kazalište mladih, s 12 godina prvi put ušla sam u HNK Split, odgledala predstavu “Više od ljubavi” u kojoj su igrali legendarni Josip Genda i Zdravka Krstulović. Genda mi je jednom rekao ­ kazalištem se baviš samo ako si njime opsjednut. A ja sam shvatila da sam opsjednuta riječima, njihovim prevođenjem iz života u književnost. Kazalište mi se “dogodilo”, počela sam s pisanjem songova za “Ružno pače” u ZKM­u koje sam napisala na zamolbu Ivice Buljana. Potom sam radila adaptaciju “Šegrta Hlapića” te songove za “Baba Jaga je snijela jaja”. Ove godine pripremam još dvije predstave za djecu i dramatizaciju jedne predstave za odrasle. Za Kazalište lutaka radim na dramskom tekstu “Šporki Špiro”, predstavu će postaviti Ivan Plazibat s kojim već dulje surađujem. Oboje živimo u Splitu, prepoznali smo se, dijelimo slična razmišljanja o umjetnosti. Predstavu prema tekstu „Som na cilome svitu“ postavit će Renata Carola Gatica u ožujku. 

No, pisci mogu i trebaju puno dati i u javnom angažmanu?

­ Knjiga je jedna vrsta medija, kroz literaturu pisac iznosi svoje stavove, a zašto ne i javno, pogotovo ako društveni i politički kontekst to zahtijeva. Nedavno su se mnogi pisci negativno očitovali oko izbora ministra kulture koji je postavljen u svrhu političke provokacije i učinio je štetu struci i hrvatskoj kulturi. Svaka književnost koja promišlja o svom vremenu i prostoru je angažirana. Književnost ne bi smjela biti agitatorska ni u službi politike, ali mora svjedočiti život i biti istinita. Angažman bi uvijek trebalo biti čovjekoljublje koje je često izraženo kroz žestoku kritiku društva, angažman bi uvijek trebao biti kontra ideološkog konformizma koji vodi u nenormalno društvo političkih pijuna u kojem nitko nije na svom mjestu! Pri tome je bitno spomenuti samokritičnost kojoj ljudi nisu skloni. Moraš biti samokritičan prema onom što doživljavaš na ulici, u svom kvartu, gradu, zemlji. Sve ostalo je narcizam.

Niste baš sretni s položajem žene u našem društvu?

Žena se mora uvijek više “boriti”, a o položaju žena govori i to što smo za iste poslove manje plaćene, što mi je potpuno neobjašnjivo. Činjenica je da se u kući može sve ravnopravno napraviti ako postoji dogovor, ali u Dalmaciji je patrijarhat još uvijek na snazi. Feminizam i danas je jako važan, pogotovo sada kad je procvao neokonzervativizam i repatrijarhat. 

S Markom Pogačarom i Krunom Lokotarom kao inicijatorom pokrenuli ste platformu za mlade autore „Prvi prozak navrh jezika“?

­ Da, zasnovanu na različitim nagradama za mlade pisce kako bi ih okupili u okviru jednog festivala u Zagrebu. To je potrebito jer više gotovo da nema časopisa koji bi ih okupljali, a mladi se moraju uživo upoznati i razmijeniti iskustva, internet nije dovoljan.

Među piscima postoji ljubomora kao i u drugim zanimanjima?

­ Ni manje, ni više. Nije točno da jedni druge ne čitaju, bar moje iskustvo nije takvo. Mnogi pisci su emotivni, strastveni ljudi s nešto izraženijim egom. No, ni u književnosti ljubomora nema smisla jer dobra knjiga neke naše autorice ili autora privuče čitatelje ka domaćoj knjizi općenito. 

Majka ste dvoje djece. Kad pišete?

­ U pravilu kroz jutro, kad sin ode u vrtić, a kći u školu. Ona pohađa prvi razred gimnazije, i “kako jabuka ne pada daleko od stabla”, i ona piše. I to na engleskom jeziku. Ima više od dvije tisuće pratitelja na internetu, a zanimljivo je što joj jedna djevojka s Floride lektorira, a jedna Talijanka prevodi tekstove na talijanski.

Vaša prva ljubav ipak je bila poezija?

­ Važne su za taj početak bile učiteljica Mirjana Šiškov kao i profesorice hrvatskog Šitin i Grimani. U mladim danima pisala sam pjesme objavljene u zbirci „Bit će strašno kada ja porastem“. To iskustvo otvorilo mi je vrata svijeta u kojem sam kao djevojčica dobro upoznala Tomu Bebića, Vesnu Parun, Momčila Popadića, Izeta Sarajlića, Gendu, Zdravku... 

Često putujete na festivale u inozemstvo?

Nedavno sam bila na pjesničkom festivalu na grčkom otoku Tinos, bila sam stipendistica književne rezidencije u Istanbulu... U Francuskoj sam nazočila pjesničkom čitanju na kojem se okupi više od osam stotina ljudi, a za koji dan čekaju me čitanja u Los Angelesu i San Franciscu. Iako sam na „zlu glasu“ kao odgovorna i neumorna, ne razmišljam o književnosti kao o karijeri, nego što bude, bit će. Tako je oduvijek. Sve je to igra u kojoj uživam i u kojoj sam ostala jako ozbiljna kao što sam bila i kao dijete. Danas od te svoje igre živim. Nije se pokazalo neostvarivim.

>>Ljubav o kojoj piše Olja Savičević Ivančević nije potrošna roba

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.