Šokantna scena u kojoj bič komada Isusovo tijelo traje minutama, a glumca je na križu pogodila munja

Kad je na Pepelnicu 25. veljače 2004. godine u kina stigla "Pasija", film redatelja Mela Gibsona, svijet nije bio spreman na njega. Bio je to projekt koji su svi veliki holivudski studiji odbili, smatrajući ga previše rizičnim i bili su u pravu.

Gibson je stoga uložio oko 30 milijuna dolara vlastitog novca kako bi na platno prenio svoju viziju posljednjih dvanaest sati života Isusa Krista, a njegov danas legendarni uradak večeras možemo pogledati na HRT3.

Njegova je namjera bila stvoriti surovo, autentično iskustvo, zbog čega je cijeli film snimljen na drevnim jezicima, aramejskom, latinskom i hebrejskom, s prvotnom namjerom da ga izvorno prikaže čak i bez titlova. Film nije samo postigao nevjerojatan komercijalni uspjeh, zaradivši više od 612 milijuna na kino blagajnama, već je postao globalni kulturni fenomen koji je pokrenuo lavinu rasprava koje ne jenjavaju ni danas kada se negdje prikaže.

U središtu radnje nije Isusovo učenje, već njegova patnja, prikazana s naturalističkom preciznošću koja graniči s nepodnošljivim. Gibson se kao izvorima nije služio samo četirima kanonskim evanđeljima, već se snažno oslanjao i na vizije njemačke katoličke mističarke Anne Catherine Emmerich, zabilježene u knjizi "Gorka muka Gospodina našega Isusa Krista". Rezultat je vizualno zapanjujuće djelo čija mračna, kontrastna fotografija podsjeća na slike baroknog majstora Caravaggia, stvarajući ugođaj tragedije i goleme žrtve. Svaki kadar prožet je osjećajem tjeskobe, a spori ritam filma ne nudi olakšanje, već uvlači gledatelja u spiralu boli.

Upravo je ta eksplicitnost postala glavna točka prijepora. Kritičari su film opisivali kao "pornografiju nasilja" i "dvosatni snuff film", optužujući Gibsona za sadomazohističku fascinaciju fizičkom patnjom. Čak je i legendarni filmski kritičar Roger Ebert, koji je filmu dao najvišu ocjenu, napisao da je to "najnasilniji film koji je ikada vidio". S druge strane, milijuni vjernika diljem svijeta smatrali su da upravo ta brutalnost vjerno prikazuje težinu Isusove žrtve za čovječanstvo, tvrdeći da je takav sirov prikaz nužan kako bi se shvatila dubina njegove ljubavi i oprosta.

Ipak, nijedna kontroverza nije odjeknula snažnije od optužbi za antisemitizam. Brojne židovske organizacije osudile su film tvrdeći da ponavlja opasni povijesni narativ o kolektivnoj krivnji Židova za Isusovu smrt. Posebno problematičnim smatran je prikaz židovskih svećenika kao krvožedne rulje koja ucjenjuje neodlučnog Poncija Pilata da osudi Isusa. Kap koja je prelila čašu bila je rečenica koju izgovara svjetina: "Krv njegova na nas i na djecu našu!", a koja je kroz povijest služila kao opravdanje za progon Židova. Gibson je branio svoj prikaz kao vjeran evanđeljima, no pritisak je bio toliki da je u konačnoj verziji filma izbacio titl za spornu rečenicu, iako je ona ostala u zvučnom zapisu.

Scena koja je postala sinonim za brutalnost "Pasije" jest bičevanje. U dugim, mučnim minutama, kamera detaljno bilježi kako rimski bičevi s metalnim vrhovima komadaju Isusovo tijelo. Gledatelji su bili šokirani, no prava drama odvijala se iza scene. Glumac Jim Caviezel, koji je utjelovio Isusa, tijekom snimanja je doživio stvarnu ozljedu. Jedan od glumaca koji su igrali rimske vojnike slučajno je promašio zaštitnu dasku postavljenu iza Caviezelovih leđa i udario ga bičem svom snagom. Udarac mu je izbio zrak iz pluća i ostavio trajni ožiljak dug 35 centimetara. Caviezel je kasnije priznao kako je u tom trenutku neopisive boli "možda glumio Isusa, ali se osjećao kao Sotona", psujući glumca koji ga je udario.

To je bio tek početak Caviezelovih iskušenja, koja su graničila s nevjerojatnim i dodatno mistificirala film. Tijekom snimanja na lokacijama u Italiji, glumca je munja pogodila ne jednom, već dva puta, jednom tijekom scene Propovijedi na gori, a drugi put dok je visio na križu. Munja je pogodila i asistenta režije. Osim toga, noseći križ težak sedamdesetak kilograma, iščašio je rame. Snimanje razapetih scena u oskudnoj odjeći tijekom hladne talijanske zime uzrokovalo mu je hipotermiju i tešku upalu pluća. Povrh svega, višesatno nošenje šminke koja mu je jedno oko držala natečenim i zatvorenim izazivalo je iscrpljujuće migrene. Njegova fizička patnja postala je neodvojiv dio filmske priče.

Unatoč ili upravo zbog kontroverzi, "Pasija" je doživjela nezapamćen uspjeh. Kršćanske zajednice, osobito evangelici u SAD-u, organizirale su masovne odlaske u kina, a glasina da je papa Ivan Pavao II. nakon gledanja filma izjavio "Tako je kako je bilo" poslužila je kao najbolja moguća reklama, iako je Vatikan kasnije osporio autentičnost te izjave. Film je srušio sve rekorde, postavši najuspješniji nezavisni film svih vremena i najprofitabilniji film s oznakom "R" (samo za odrasle) u američkoj povijesti, rekord koji je držao puna dva desetljeća. Utjecaj filma osjetio se i na setu, gdje je navodno glumac Luca Lionello, koji je glumio Judu i bio deklarirani ateist, nakon iskustva snimanja prešao na katoličanstvo.

Dvadeset godina kasnije, "Pasija" ostaje jedinstveno kinematografsko djelo, film koji se ne gleda, već proživljava. Njegova snaga leži u sposobnosti da izazove duboku, visceralnu reakciju, bez obzira na vjerska uvjerenja gledatelja.