Pričigin, splitski festival pričanja priča, odvija se ovih dana u ljetnom kinu Bačvice pod posebnim epidemiološkim uvjetima. Međutim, unatoč tomu i svemu, činjenica da se Pričigin uz neviđeno zanimanje održava u gradu podno Marjana punih četrnaest godina predstavlja svojevrsni fenomen.
Ovogodišnji Pričigin prvog dana doveo je na pozornicu ljetnog kina autorice i autore koji su pričali priče pod zajedničkim nazivom “Pun kufer” (Anela Borčić, Marko Dejanović, Zoran Krušvar, Jadranka Pintarić, Tea Tulić, Marina Vujčić i Neven Vulić), a nakon njih održana je autorska večer Emira Imamovića Pirkea “S one strane ruba pameti”.
Druga večer festivala održana je pod radnim nazivom Splitski pisci pričaju: “Književna pera u službi stranih i domaćih režima”, a priče su kazivali novinari Silvana Uzinić, Andrea Topić, Dragan Bursać, Zlatko Gall i Saša Ljubičić. U istom prostoru gostovali su i slovenski autori Založbe GOGA iz Novog Mesta, koji su imali veliku želju nastupiti na Pričiginu: Ivana Djilas, Jedrt L. Maležić i ugledni folk-rock glazbenik Vlado Kreslin, a moderirala je Jedrt Jež Furlan. Slovenci su govorili o korupciji, odnosno na koji način su pristali biti (ne)korumpirani.
Za treću večer Pričigina vladala je prava ludnica. Kako i ne bi, kad je ta večer naslovljena “Vlaške priče: u nas je tako običaj”. Drugi dio treće večeri pod nazivom “Svi moji punti” rezerviran je bio za autorsku večer Zlatana Stipišića Gibonnija. Nedvojbeno – dobitna kombinacija. Vlaji i Gibo!
Četvrti dan Pričigina posvećen je znanstvenicima kojima je zajednička tema “Zašto znanosti ipak treba vjerovati”. Pozvani su, da nas valjda uvjere da znanosti trebamo vjerovati: Saša Ceci (fizika), Monika Herceg (pjesnikinja, popularizatorica znanosti), Tvrtko Jakovina (povijest), Boris Jokić (društvo), Ivica Puljak (fizika, astronomija) i Zvonimir Šikić (matematika).
Umjetnički ravnatelj Pričigina Nebojša Lujanović, profesor i književnik, prije svega naglašava da je održavanje festivala u Ljetnom kinu Bačvice novina zbog pandemije. Premda je riječ o velikom, otvorenom prostoru, prema odluci epidemiologa i Stožera dopušteno je da Pričigin prati svega 350 ljudi iako bi ih u gledalištu komotno moglo biti 600, a da nitko nikoga ne ugrozi. Pričigin se uvijek do sada održavao u Domu mladih, no COVID je promijenio sve! Na pitanje u čemu je tajna uspjeha Pričigina, koji bilježi 14. izdanje u “najluđem gradu na svitu”, Nebojša Lujanović kaže da je fenomen Pričigina u brojnosti i u raspoloženju.
– Fenomen je što je na Bačvicama sve dupkom puno, što su ulaznice za sve četiri večeri rasprodane u sat vremena i što je Pričigin upravo suprotan svemu onome što se o Splićanima i njihovu stalnom grintanju govori – odgovara Lujanović.
Napominje da su organizatori Pričigina konstantno suočeni s nedostatkom financijskih sredstava i da pokušavaju pronaći sponzore. Uvijek muku muče s novcem, premda je Pričigin, podcrtava umjetnički ravnatelj, pravi splitski brend.
– Nije to neka folklorna zabava sa stotinjak ljudi od sat vremena, nego ozbiljan kulturni događaj. Traje četiri dana, nudi osam programa, ima pedesetak gostiju. Moramo osigurati novac za pedesetak honorara, isto toliko noćenja, nekoliko avionskih karata... Festival s ovolikim zamahom i sudionicima trebao bi imati znatno drukčiji tretman, na što godinama upozoravamo, ali uzalud. Od Grada dobivamo petnaest tisuća kuna i od Ministarstva kulture i medija dvadeset tisuća. Da nije prof. Petra Filipića, osnivača Pričigina, koji u pravilu nađe 60 posto potrebnog novca, i to mahom od svojih prijatelja, ne bi bilo ničega – tvrdi Lujanović.
Otkriva nam i karikaturalan primjer nedostupnog sponzora, jedne autokuće, iz koje su pitali ima li među publikom netko tko bi bio njihov klijent, tko bi kupio limuzinu koja košta između 40 i 50 tisuća eura.
– Ili drugi koji bi nam dali kutiju čipsa ili gajbu piva, a sve živo okitili svojim logom. To je smiješno. Mi smo kulturni događaj, a ne možemo konkurirati ni za sredstva EU. Oni pitaju jesmo li ljudima koji dođu na Pričigin dali neka znanja ili vještine i kako kvantitativno možemo mjeriti učinak?! Malo smo umorni od svega, ali publika nas uvijek digne i idemo dalje. Pričigin je oaza optimizma i fenomen. Na njemu su nastupile sve moguće rodne i vjerske manjine i nikada nije zabilježen nijedan incident, ni zvižduk ni demonstrativan izlazak. Sve nagrade pljeskom, čak i one koji loše pričaju, a ima ih, kaže Nebojša Lujanović.
Goste bira po receptu za dobar gulaš: uvijek uzeti barem 20 posto veterana, odnosno provjerenih sastojaka, 60 posto poluprovjerenih i 20 posto novih sastojaka, odnosno novih imena, koji su eksperiment. Uvijek će netko od novih biti iznenađenje. Ovog puta to je novinarka Silvana Uzinić.
Moderator najatraktivnije i najpopularnije večeri Vlaških priča Mladen Vuković, novinar, urednik Kulturne rubrike na Hrvatskom radiju – Radio Splitu i književnik, pozvao je na Pričigin šest zanimljivih Vlaja: Juru Divića, fotografa i književnika, Marijana Grbavca Mirića, glumca amatera, Ljubomira Gudelja Velagu, arheologa i glazbenika, Nikolu Kujundžića, umirovljenog dekana Farmaceutskog fakulteta u Zagrebu, Vedrana Kukavicu, novinara HRT-a, i Joška Marušića, umirovljenog karikaturista.
– Pričigin je iznimno zanimljiva ideja jer ljudima želi besplatno približiti lijepe priče. Posebno je to važno za naše umirovljenike koji nemaju novca za kulturna događanja ni mogućnosti uživanja u lijepim i duhovitim pričama. Činjenica je da smo 2013. godine organizirali prvu Vlašku večer, o kojoj se stalno govori. Nazočilo joj je u Domu mladih više od 800 ljudi, a nekoliko stotina ostalo je vani jer nije bilo mjesta. Vlaji imaju prekrasne priče jer nisu prije pedesetak godina imali tehnologiju. Nisu imali ni struje ni TV prijamnika. Okupljali su se oko vatre i komina. Odatle brojne narodne dosjetke, anegdote uz reru i gangu. Novi umjetnički ravnatelj Nebojša Lujanović stalno me nagovarao i evo, ove godine na Pričiginu Vlaška večer – objašnjava Vuković.
Da je Pričigin svojevrsni fenomen, tvrdi i on poručujući da nam je u ovo vrijeme pandemije, izolacija, karantena i svekolikog otuđenja itekako potreban smijeh. I to smijeh kao lijek. Ljudi su željni druženja i vedre, vesele priče.
– Treba nam besplatan lijek kao što je humor. A, smijeh je lijek. Možemo ga uzimati više od tri puta dnevno. I nema nikakvog straha od predoziranja ni od eventualnih nuspojava. Jedina nuspojava koja nam se može dogoditi jest da popišamo gaće od smijeha – poručuje simpatično Mladen Vuković.•