Svi koju su osamdesetih voljeli Lačni Franz i danas vrlo rado pohode koncerte Zorana Predina, jer utješan je način na koji pred nama na sceni stari taj slovenski cinik, koji je karijeru počeo kao panker u čijim se stihovima skrivao čistokrvni šansonijer, pa i pjesnik. Danas Predin uporno radi, snima nove albume (odličan mu je novi na kojem pjeva Arsena), na svojim koncertima rado priča i tim pričama nepogrešivo vješto zavodi. Zavodi nas koje ga slušamo još od osamdesetih, a (treba mu to pošteno priznati) i neke nove “koze nore” koje tek sada otkrivaju “Ne mi dihat za ovratnik”.
Tog i takvog Predina (šarmantnog zajebanta u najboljem smislu te riječi) lako je naći i na svakoj stranici njegove nove zbirke kratkih priča “Glavom kroz zid” (Fraktura, urednik Seid Serdarević, prijevod Jana Pogačnik, 139 kuna).
U 32 priče on pred čitatelja prostire svoj svjetonazor, piše jasan podsjetnik na vremena u kojima smo nekada živjeli, kao i analizu ovih u kojima živimo danas. Da, on piše o Sloveniji, o devetom (ili petom, ovisno o godini u kojoj se sastavlja top-lista) najljepšem predsjedniku na svijetu, no zapravo piše o svima nama. I svi se lako prepoznajemo u manje ili više komičnim i podjednako tragičnim situacijama o tome kako nas je slomio i osiromašio liberalni kapitalizam koji je ove prostore pregazio na raketni pogon onih koji su znali kako “jamiti” od općeg dobra.
No, piše Predin i svoje reminiscencije na djetinjstvo, na pop-simbole uz koje smo svi zajedno odrastali u tom omraženom socijalizmu, piše o tome što sportske zvijezde znače onima koji ih gledaju širom otvorenih očiju, a što je značio (ili danas znači) Tito. Priznaje pri tome da u svojoj zemlji slovi za slovenskog izdajicu prve vrste, čovjeka koji ne razumije busanje o domoljubna prsa. Svi mi koji taj status dijelimo u svojoj zemlji rado ćemo zajedno s njim - glavom kroz zid.