Slikarev književni dar

Da Josip Vaništa nije samo suptilan likovni umjetnik, jedan od najboljih hrvatskih suvremenih slikara, nego i jednako istančan pisac, pokazuje njegova dosadašnja bibliografija koju čine dvije knjige "Zapisa" (iz 1988. i 1995. godine), te "Knjiga zapisa" za koju je prije pet godina osvojio Vjesnikovu književnu nagradu Ivan Goran Kovačić. Ovih dana toj je bibliografiji pridružena nova jedinica: knjiga "Novi zapisi" (izdavač Kratis, Zagreb).

Opet je posrijedi zbirka kratkih, autobiografskih zabilješki koje osvajaju čitatelja spominjanjem ključnih imena hrvatske, pa i svjetske književnosti i umjetnosti 20. stoljeća i najvažnijih kulturnih punktova u nas i u Europi (od Krleže i Juneka do De Chirica i Becketta, od Karlovca i Zagreba do Pariza i Venecije). No te dojmljive tekstualne minijature privlače i pronicljivim, a istodobno poetskim, iznijansiranim (poput Vaništinih crteža) promišljanjima o umjetnosti, svijetu, životu...

Osim prisjećanja na dane mladosti i zrelosti, čega je bilo i u prethodnim autorovim knjigama, u "Novim zapisima" pregršt je natuknica o modernome dobu, koje Vaništu očigledno ne impresionira. Naprotiv, on otkriva fenomene koji degradiraju i ljudskost i umjetnost. Zapisat će, na primjer: "Grafiti s ceste unose se u muzeje. Nešto je pred vratima. Apsolutno poražavajuće." Ili, "Po Ivanu od Križa, Bog je vrt u kojem se može počivati u sjeni drveća.

U vrtu Kuće stanara (Big Brother), drveće je naslikano, ne daje sjene." Ili, "Nepodnošljiva lica zabavljača, TV igre, mobili, Konzumi i Lidli; nasilje i gramzivost. Iz dana u dan, iz noći u noć"...

Pesimizam? Rezignacija? Je li to nit vodilja Vaništinih zapisa? Sudeći po onom završnom ipak nije  životno iskustvo donosi, unatoč svemu, smirenost: "Ljeto je podne, a jesen voda. Voda je mir a zima noć. Noć je prepuštanje. Sjeveru, zemlji."