Praizvedba

Slika današnje Hrvatske i ljudi čije je jedino neotuđivo pravo – smrt

Foto: 'Marko Jurinec/PIXSELL'
Slika današnje Hrvatske i ljudi čije je jedino neotuđivo pravo – smrt
03.04.2011.
u 20:12
Šnajder u svom posttranzicijskom mirakulu upozorava na opću krizu društvenog i vjerskog morala
Pogledaj originalni članak

Nakon dugog ignoriranja od kazališnih kuća i malog uskrsnuća projektom u Zagrebačkom kazalištu lutaka, napokon je na jednoj domaćoj pozornici praizveden dramski tekst Slobodana Šnajdera. To je "Enciklopedija izgubljenog vremena", nagrađena Držićem za najbolje dramsko djelo u 2010. godini.

Šnajderov komad kroz glavni lik Gregora Samse, posuđen iz poznatog Kafkina romana, ali pretvoren u čovjeka koji se više ne da gaziti poput kukca, iznosi priču o tri generacije, tri različita pogleda na svijet u kojem mali čovjek u pravilu izvlači deblji kraj.

Samsa "na čekanju"

Šnajderov Samsa bivši je radnik upropaštene željezare, sada "na čekanju", baš kao i velik dio domaćih radnika čije su tvrtke u privatizacijskom kaosu izgubile nekadašnji sjaj. Njegov je sin bezidejni agresivac, pripadnik izgubljene generacije koja se teško nosi s divljim kapitalizmom. Dok se stariji članovi obitelji skrivaju od inkasatora, unuci beznađe koje ih okružuje gledaju kroz kamere mobitela, kojim entuzijastično snimaju obiteljske krize. Slika je to današnje Hrvatske, ljudi izgubljenih u smjeni ideologija, osiromašenih, obezvrijeđenih, čije je jedino neosporeno pravo ono na smrt, kojoj se Samsa svim silama opire.

Polazeći iz stereotipne obiteljske situacije, nižući medijski eksponirane slike naručenih batinanja, gramzivih crkvenjaka i rasprodaje državne imovine, a završavajući kod samoga rezigniranog Boga, Šnajder u svojem posttranzicijskom mirakulu na lako razumljiv način upozorava na krizu društvenog i vjerskog morala, teme kojima se uvijek iznova vraća.

Glazba za komediju

Ambiciozan zadatak uprizorenja "Enciklopedije" preuzela je redateljica Snježana Banović, koja se u varaždinskom HNK nije uspjela izdići iz prosječnosti domaćeg teatra, u čemu joj sigurno nisu pomogli ni slabo kapacitirani glumci, među kojima su korektnim izvedbama simpatije osvojili tek sporedni likovi Stojana Matavulja i Darka Plovanića.

Predstava je na kraju svedena na nabrajanje površinskih simptoma društvenog tumora o kojem govori Šnajder, uz glazbu Mate Matišića koja bi bila primjerenija lakoj komediji nego groteski.

Đenisa Pecotić vidljivo se potrudila oko kostima, dok skromnu scenografiju potpisuje Dinka Jeričević.

Teško se u konačnici oteti dojmu da bi jedan Brezovac, koji se već iskazao upravo uprizorenjima Šnajdera, s ovim tekstom napravio neusporedivo više.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

AM
amato
20:53 03.04.2011.

Banovićka očito nije kapacitirana za uprizorenja višeslojno strukturiranih Šnajderovih djela, djela s dubljom unutrašnjom strukturom. Slažem se da bi Brezovac bio bolji.

BA
bandido
07:51 04.04.2011.

A zasto su Snajdera dugo ignorirali? Ja sam mislio da on vise ne ziv iu Hrvatskoj.Mislio sam da u ustasko jvukojebini zivi samo onaj tko mora ako nije ustasa...

Avatar Bjeda
Bjeda
12:52 04.04.2011.

Treba netko i pogreb platiti .