fenomeni Festival željezara u specifičnoj zadaći

'Sisku ne možemo vratiti Željezaru, ali čuvamo duh grada'

Foto: Borna Filić/PIXSELL
'Sisku ne možemo vratiti Željezaru, ali čuvamo duh grada'
27.05.2015.
u 10:11
Od 1971. do 1990. u naselju Caprag održavala se likovna kolonija koja je iza sebe ostavila radove renomiranih umjetnika
Pogledaj originalni članak

Od 1. do 7. lipnja u Sisku se održava 2. Festival željezara, koji će i ove godine okupiti brojne umjetnike i aktiviste. Kulturni fenomen Željezare posljednjih godina itekako privlači mlađe naraštaje umjetnika, a začetnik mu je Siščanin Marijan Crtalić, koji je prvi skrenuo pozornost na zaboravljenu kulturnu politiku nekadašnjeg industrijskog giganta Željezare Sisak inicijativom zaštite tamošnjeg Parka skulptura.

Od 1971. do 1990. pod okriljem Željezare Sisak svake se godine u radničkom naselju Caprag održavala likovna kolonija u kojoj su nastali radovi brojnih renomiranih umjetnika poput Ivana Kožarića, Dušana Džamonje, Milene Lah i drugih. U stvaranju radova uz umjetnike su direktno sudjelovali i radnici, čija su imena zapisana u skulpture uz same autore. U posljednjih 20 godina industrijski je gigant postupno nestajao, a ostale su skulpture.

Osnovni cilj Festivala Željezara, koji je pokrenut lani, jest Sisku vratiti status živog mjesta kulturne razmjene i kulturne proizvodnje. "Svjesni smo da ne možemo revitalizirati pogone ili zgrade, ali želimo revitalizirati duh zajednice kako bismo ostavili zdrave temelje za nešto dugoročno i stabilno u Sisku", rekla je Karmen Krasić Kožul an fotografiji). Ove godine program neće imati glazbeni dio, no zato je tu u sedam festivalskih dana mnoštvo radionica, predavanja, prezentacija... Marko Tadić predstavit će novi videorad inspiriran razgovorom s dugogodišnjim radnikom Željezare, a Marijan Crtalić provodi "Kulturni stalker" – obilazak kvarta i bivših pogona Željezare. 

>> Povratak umjetnika u Sisak na velika vrata

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

TO
tolitol
16:30 30.05.2015.

Kamo sreće da te crne željezare nikad nije ni bilo. Ljudima su se trebali dati povoljni krediti da se bave poduzetništvom pa bi danas i taj nesretni grad drugačije izgledao. Ali to je bilo nemoguće u bivšom sustavu pa se na zastarjeloj tehnologiji gradila politička tvornica gubitaš s desetak puta više zaposlenih nego li joj realno bilo potrebno. U njoj se nikada nije znalo ni tko pije ni tko plaća. Osim činjenice da kao Hrvat nisi mogao ni pomisliti ti netko da posao u onome što se danas zove srednji i viši management.