Siniša Labrović: Umjetnik još uvijek prodaje svoju kožu

Jeftino prodajem svoju kožu, jedan je od slogana kojim je agilni konceptualni umjetnik i performer Siniša Labrović (rođen 1965.) nedavno uzbunio našu sredinu koja u svojoj besparici više ni umjetnike ne shvaća ozbiljno. Bilo je to prvo u Galeriji Vladimir Nazor u Zagrebu, a ovih je dana ista izložba u ljubljanskom ŠKUC-u. Kako je neki dan rekao umjetnik - još skuplja ponude potencijalnih kupaca internetske dražbe, iako je početna cijena jednoga djela bila samo 0,99 američkih dolara. Uz stručan medicinski kirurški zahvat kožu je skinuo s lica, lijeve ruke i nešto skrivenijeg dijela tijela, formirao je u geometrijske oblike kvadratića, trokuta i kruga, uštavio i pričvrstio na tri bijela platna. Ožiljci su u međuvremenu zarasli, na licu se uopće više ne vidi rez, a Labrović sprema novi performance već 10. rujna na zagrebačkom Cvjetnom trgu u sklopu Zagrebi festivala. Labrovićev videorad koji prikazuje obitelj kako gleda Dnevnik nalazi se u stalnom postavu MSU. Jednom je lizao pete publici, pio svoju mokraću, guslao i pjevao stihove u desetercu.

Mnogo se oslanjate na svoje tijelo, okrenuti ste sebi u svojim javnim nastupima i performansima. Što sve moraju umjetnici osjetiti na vlastitoj koži?

- Performans jest takva vrsta forme koja traži angažiranost. Nije to društvena ili politička angažiranost, već naprosto ona koja traži da uložite sebe. Ne bi trebalo biti lažiranja. Performans podrazumijeva živu osobu, akciju. Po uzoru na rusku avangardu, triptih sam posvetio apstraktnoj umjetnosti i prepoznatljivim avangardama 20. stoljeća. Unutar te forme apstraktnosti,imamo nešto što metaforički i stvarno sadržava nešto što je realno. Nema ničega stvarnijega od ljudske kože! Ubacio sam i element suvremenosti, što u našim prilikama znači - tržište. Sve ono, uključujuć i krizu, što nam donosi neoliberalni kapitalizam.

  Mislite li da ćete prodati slike sa svojim kožom?

 - Pa ja se nadam. Ako ponuđena cijena bude povoljna.

 Što je za vas povoljna cijena?

 - To je stvar trenutka. Ovisi o tome hoće li dva dana prije biti isplaćen nekakav honorar koji kasni ili neće. Nemam određenu viziju koliko bi bila ta cijena. To ovisi o osjećaju, osobnoj simpatiji. Ne mora uopće biti najviša cijena. Može to biti i hir, razočarenje, radost. U Sloveniji sam jako dobro primljen, pa će možda Slovenci dobiti neki popust. Kad im već ne damo more, dat ću im ja malo hrvatske kože!

 Mnogi su umjetnici 20. stoljeća koristili tijelo. Od Yvesa Kleina, Beuysa, bečkih akcionista. Imate li uzore među body artistima?

 - Kad gledamo što su radili od 60-ih Vito Acconci, Marina Abramović, Kabakov, Kulik, mnogi suvremeni performeri, to ne rade da bi nekoga šokirali. Ne rade to zato da bi izazvali zgražanje, već propituju neke društvene norme, političke ili socijalne od kojih su sazdane neke norme. Još od ‘68 i studentskih nemira dolazilo je do propitivanja širega društvenog plana. Bilo je za očekivati da dođe do razvoja umjetnosti koja bi bila izravna. Performans je u kontaktu s publikom najdirektniji. Osobno, ne radim nikad da bih prekoračio granicu.

 Svirali ste gusle, pjevali. Kako je reagirala publika na ulici? Znate li uopće pjevati?

 - Profesor sam hrvatskoga jezika, deset godina bio sam nezaposlen i nikad nisam bio sasvim opušten, bez razmišljanja kako platiti račune. Kad sam tražio gusle, one su stajale nekoliko stotina eura. Nisam to sebi mogao priuštiti. Tražio sam gusle, a nabavio sam ih samo dvanaest dana prije performansa u Splitu. Čovjek iz KUD-a Dugopolje pokazao mi je kako se to svira, a kako sam ja prilično bez sluha, onda je to bila katastrofa. No, to se i podrazumijeva. Rođen sam u Sinju, blizak mi je epski doživljaj i pripovijedanje.

  Što je s trčanjem alke?

-  Alku sam ostavio za mirovinu, to me tek čeka, kad se vratim na zavičajne vrijednosti. Uzeo sam tekstove iz časopisa Glorija i prepjevao ih u deseterac. Teme su bile Žuži Jelinek i njezini savjeti (žao mi je što se polomila!), vijesti s kraljevskih dvora, naši celebrityji, reklame za kapsule s uljem noćurka za PMS, onda Durexovi kondomi, Shiseidov gel i drugo. Bio je to presjek tekstova iz jednoga broja. Sve sam to prepjevao i ponudio novi sadržaj, tu jednu ružičastu, prividnu novu stvarnost. Ljudi su sjajno reagirali, bilo je puno smijeha i veselja. Jedna od najljepših stvari koju sam doživio jest to da sam bio pozvan na bis. Mnogi od nas koji su rođeni od pedesetih naovamo sanjaju o dvije stvari: da će izaći na pozornicu, svirati, pjevati i biti pozvani na bis ili da će igrati nogomet u slavnom klubu. Ja sam prvi put u Dubrovniku na Stradunu doživio da me je 2008. nakon izvođenja Glorije na guslama publika pozvala na bis. To nije bio rokerski bis, a meni je bilo veliko zadovoljstvo.