Najsubverzivniji hrvatski film u posljednjih deset godina snimio je Jakov Sedlar. U dugo očekivani i medijski izrazito dobro najavljeni, a sinoć u Puli prikazani, film "Sjećanje na Georgiju" Sedlar je ubacio alergiju na Istru, "erotski" ples Almire Osmanović, neimenovane filmske kritičare narkomane, primabalerinu koja se oblači u halje časne sestre, homoseksualnog kazališnog prvaka i brojne druge elemente, prema kojima se razvikano davanje poznatih imena filmskim likovima homoseksualaca i pijanaca čini kao najbenignija šala.
Priča govori o usamljenom glumcu Davoru Telebuhu (glumi ga Boris Miholjević), koji u očaju jer ga je napustio mlađahni ljubavnik Ivan Starčević zove SOS telefon te ga dolazi posjetiti časna sestra Magdalena, tj., kako će se kasnije saznati, razočarana balerina Sanja Šeparović, što je debitantska uloga A. Osmanović. Više od same fabule u Sedlarovu filmu zanimljivije su brojne filmske i izvanfilmske sitnice pomoću kojih je osporavani redatelj uspio stvoriti istinski trash uradak. Gluma koja nije gluma, patetična redateljska rješenja, oštro kritiziranje hrvatske filmske i kazališne stvarnosti, nadrealne scene i obilno korištenje arhivskog televizijskog materijala - sve je to spojeno u film koji će bez ikakve sumnje nadmašiti kultni status dosad najboljeg Sedlarova uratka "Fergismajniht". Dok je s "Četveroredom" i "Gospom" pokušavao napraviti veliki film, što svojim autorskim kapacitetima nije u stanju, sa "Sjećanjem na Georgiju" krenuo je Sedlar putevima osobnih inspiracija i stvorio film koji je tehnički miljama udaljen od savršenosti i najčešće izgleda kao videovježba, ali koji u sebi ima iskrenost i osobnu intimnost dovoljnu da redatelj prigrabi titulu hrvatskoga Eda Wooda.
I dok je "Sjećanje na Georgiju" ponudilo zabavnu grozotu, "Serafin, svjetioničarev sin" gledateljima je sinoć dao pretenciozno dosadnu grozotu. Doduše, redatelj Vicko Ruić kvalitetom je nadmašio svoj debitantski film "Nausikaja", ali, kako je tu bila riječ o možda i najgorem hrvatskom filmu u posljednjem desetljeću, zadatak i nije bio težak. U priči o mladom Serafinu Skoku (glumi Vjekoslav Janković), i njegovoj potrazi za ljubavlju teško je pronaći ijedan element koji bi mogao zainteresirati gledatelja. Doduše, odlična glazba Vlatka Stefanovskog i solidna kamera Silvija Jesenkovića stvorili su lijep film, ali bez jasnih likova i njihovih motivacija teško je uopće razmišljati o nekakvom suvislom uratku. Pokušaji uvida u emocionalnu rascijepljenost mladoga Serafina banalni su i pretenciozni, a sporedni likovi plošni i neinteresantni, pa gledateljima za zabavu ostaju jedino scene seksa između Ive Gregurevića i Mije Begović, snimljene u najboljoj maniri jugoslavenskih scena znojnoga snošaja.
Josip Jurčić