Roman "Pseće srce" Mihail Bulgakov napisao je 1925. i njime toliko uzrujao vlasti tadašnjeg SSSR-a da je to djelo tamo objavljeno tek 1987. godine. Priča je to o profesoru, uglednom liječniku i znanstveniku koji traži sve moguće načine kako pomladiti ljudski organizam, pa tako jednom psu lutalici transplantira ljudsku hipofizu. Eksperiment uspijeva, pas se pretvara u čovjeka i postaje poput čovjeka čiji je organ naslijedio: pijanac, prostak, prevarant, lopov i veliki poklonik komunističke vlasti.... Naravno da je to bio itekakav šamar režimu, jer Bulgakov je poručio da samo psi mogu voljeti komunizam. Zbog te i takve poruke mnogo se očekivalo od predstave "Pseće srce" koju je u Satiričkom kazalištu Kerempuh režirao Aleksandar Švabić, dok su autori adaptacije romana Vedrana Klepica i Ivan Penović.
Ovaj je roman prvi put objavljen u Parizu nakon Bulgakovljeve smrti 1969. godine i tada su mnogi u liku psa Šarika vidjeli Staljina, baš kao što su u liku dr. Preobraženskog vidjeli Lenjina. No danas u vrijeme krvave ruske agresije na susjednu i suverenu Ukrajinu mnogo je zanimljivije jedno drukčije 'čitanje' u kojem se Preobraženski nameće kao vrhunski intelektualac europskog tipa, kojeg s jedne strane ugrožava čovjek pas kojeg je sam stvorio, a s druge predstavnici režima utjelovljeni u kućnom savjetu, koji mu prijete na bezbrojne načine. Dakle igra sa sadašnjošću mogla je ići u različitim pravcima, čvrsto vezujući ovu priču za trenutak u kojem živimo i za strahove koje dijelimo s Europom, ali i svijetom u cjelini.
Na žalost ništa od svega toga nismo vidjeli u Kerempuhovoj predstavi, bio je to tek mlaki pokušaj pričanja jedne posve neobične priče, u kojem do kraja nije iskorištena ni uloga psa Šarika koji postaje čovjek. Autorska lutanja najviše su osjetili glumci, pa su tako sve njihove izvedbe plošne, iz čega se izdvaja tek Filip Detelić kao Šarik, kojemu je očito najviše pomogao Damir Klemenić stvarajući za njega istančani scenski pokret koji psa odvaja od čovjeka.