Romani s ključem - za prodaju i politiku

U književnom djelu politika je kao pucanj pištolja usred koncerta  gruba stvar koju je nemoguće ne primijetiti", zapisao je Stendhal. Koliko je svevremena i posvuda primjenjiva ta misao, svjedoči i najnovija raširena književna moda u Hrvata: hiperprodukcija tzv. romana s ključem. A ključ je u golemoj većini slučajeva  politički.

Rodonačelnikom podžanra može se smatrati odličan prozaik Anđelko Vuletić čiji je roman "Dva hrama, dvije razvaline" (s glavnim junakom Jožefom Brozom, diktatorom u jednoj totalitarnoj državi; pogodite kojoj!) nastao još 70-ih prošloga stoljeća, ali je, dakako, mogao biti objavljen tek u 90-ima.

Najpoznatiji i najplodniji u romanima s ključem vrsni je Ivan Aralica čija "Ambra", "Fukara", "Svetinka" i "Puž"(u kojima, sve onako pod ključem, "šamara" odreda: Mesića, Manolića, V. Pusić, Jergovića, Račana...) nisu mjesecima silazili s ljestvica najprodavanijih knjiga. U to se kolo najnovijim romanom "Gorgone" upleo i Ivo Brešan (koji se baš nabrusio na Kardelja i suprugu mu Pepcu).

Za klasicima onda ne htjedoše zaostati ni mlađi (poput Davora Špišića, koji u "Plesu s mladom" izravno aludira na ratne osječke godine Branimira Glavaša, ili Damira Radića koji romanom "Lijepi i prokleti" prijeti ponešto politički nevinijoj skupini, piscima fakovcima, ili Vesne Ćuro-Tomić koja u "Taksiju za televiziju" razotkriva tajne tv-kuće na Prisavlju). Trendu su podlegli čak i potpuni književni anonimci, poput stanovitog Borisa Fraimana koji u "Kobnim potankostima" ne štedi nikoga iz novijeg političkog, medijskog, estradnog hrvatskog establishmenta. 

Nevolja je samo u tome što je stari Stendhal u pravu. Jer, i u opusima najboljih pisaca romani s ključem minorniji su dio. Jedini ključ koji će neki roman učiniti književno vrijednim  estetski je ključ. Sve ostalo je trgovina i politika.