Naša je kuća oronula dvokatnica s crvenim ciglama oko ulaznih vrata. Vrt je sada zapušten. Visoki se korov proširio, podivljao i ugušio travnjak. Ispod grmova ruža hrpice mravinjaka. Nježne, tek zametnute crvene pupove ruža prekrile lisnate uši. Neće se otvoriti i zamirisati. Pocrnjeli i nedozreli, beživotno strše na grmovima. U pukotinama betona žute se glave maslačaka nad nazubljenim listovima. Neke su već bacile sjeme. Bijele su nježne pamučne loptice. Kad puhnemo u njih, razlete se zrakom kao pahuljice na vjetru. Stabljika je šuplja i puna bijelog soka. Gust je i lijepi se po prstima. Sestra voli kad pušemo u loptice. Smije se i poskakuje. Od žutih cvjetova pletemo vjenčiće, vješamo ih oko vrata i ruku. Ona je puno mlađa od mene. Krhka je i tanka kao grančica breze, koža joj je bijela i prozirna, išarana svjetloplavim žilicama. Prošle je godine naučila hodati. Kada je majka otišla, povela ju je sa sobom. Rekla je da se strpim, da pričekam, da će uskoro doći i povesti i mene. Ruksak sam već spakirala i gurnula pod krevet. Da ga očuh ne vidi. U njega stanu samo najnužnije stvari. I majka je samo u jednoj vrećici ponijela sestrinu odjeću. Tako se bježi od kuće.
Noću se naša kuća preobražava. U mraku, i mučnoj tišini, uši mi ustravljeno osluškuju. Tada hodnicima ožive koraci. Htjeli bi ostati nečujni, ali odaje ih težina troma tijela kad prsti i pete dodirnu drvene daske. Očuh je uzeo ključ moje sobe. Zato kad uđem u sobu, odmah prislonim stolac uz vrata ispod brave. Dovučem i nisku komodu jer zadnji je put stolac popustio, a vrata otvorila. Tanka deka i sada smrdi po duhanskom dimu i kiselom znoju njegova tijela. Prsti su mu grubi i oštri. Pod njima je moja koža nedozreli, mrtvi pup ruže, rasipa se tamom kao sjeme maslačka.
S balkona na prozor doskoči moj mačak i stane uz staklo. Odnedavno šepa na jednu nogu. Nasloni njuškicu na prozor i zagrebe šapicom po glatkom staklu. Čeka da ga pustim u sobu. Odmah legne i sklupča se uz mene. Pod dekom je toplije uz njega. Mekan je, svilen i mazan. I slatko prede. Kvaka na vratima zaškripi. Škljocne gore-dolje, potom se škljocanje jako ubrza. Tijelo snažno gura u vrata. Drvena ploha štekće, struže i udara o stolac, ali komoda ih drži.
Mačak izviri ispod deke i skoči na prozor. Bijela mu se dlaka na repu naježila, udvostručila. Gleda u vrata, uši mu napete, zalizane uz glavu, leđa savijena, a oči su mu kao i moje – velike i ustravljene. Zapamtio je odnedavno očuhov udarac nogom.
Noćas su vrata ostala zatvorena. A sutra… majka je rekla da se strpim i pričekam.