Recenzija: Randy Newman - Harps and angels

Poznata opaska Arsena Dedića da su cinici (ili „ironičari“) tek prikriveni romantičari kao da je motivirana preslušavanjem starih albuma Randyja Newmana, što - s obzirom na Arsenovu sklonost tom američkom pjevaču i skladatelju - možda i jest slučaj.

Niz hvaljenih ploča iz 1970-ih, poput „Twelve Songs“, „Sail Away“ i „Little Criminals“, predstavio je Newmana kao majstora „kratke priče“,  dobro odmjerene kombinacije narativnih elemenata, sarkastičnih opservacija i glazbe koja duguje kantautorskom rocku, country-rocku, bluesu i dixie-jazzu.

Kasnije se bavio i filmskom i kazališnom glazbom, snimao nove verzije vlastitih klasika (“The Randy Newman Songbook Vol. 1”), ali obožavatelji starih radova ne bi trebali propustiti “Harps And Angels” - njegov prvi pravi album nakon devetogodišnje pauze.

Snimljen u tipično ležernoj produkciji Mitchella Frooma i Lennyja Waronkera, album zadržava Newmanov stilski zaštitni znak, uključujući briljantan smisao za (auto)ironiju i satirične autorske dovitljivosti. I u glazbenom smislu Randy se naslanja na tradiciju, kako onu koju je izgradio vlastitim glasom i klavirskim tipkama, tako i onu „Velike američke pjesmarice“ iz sredine prošlog stoljeća.

Ipak, najtipičnija skladba je efektna, countryjem prožeta satira „A Few Words In Defense Of Our Country“, gdje su stihovi o najlošijim američkim liderima tek uvod u duhovito podsjećanje na crne strane globalne povijesti ovog našeg „jadnog svijeta“.

Općenito, čak i kad je najintenzivnije socijalno osviješten, smisao za (crni, doduše) humor ostaje mu netaknut. Povrh toga, ponekad, kao u slučaju nove verzije nježne balade “Feels Like Home“, Newman zna biti najumiljatije stvorenje na svijetu.

Logično da se dijelom albuma provlači i specifična teatarska crta („Korean Parents“), a sve žanrovske diverzije kao da su upregnute u Newmanov napor da pronikne u najtamnije kutke ljudske prirode i ukaže na ono o čemu drugi kantautori vole šutjeti.