Pucanj u prazno

Pamtim vremena kada je, makar prividno, kultura bila na cijeni više nego danas. Svatko tko je u starom sistemu nešto značio povremeno se pojavljivao na kakvoj kazališnoj premijeri, otvorenju likovne izložbe ili gostovanju svjetski poznatog glazbenika. Bilo je to pitanje prestiža, kojim se iskazivala ne samo zainteresiranost za kulturu i umjetnost nego i neka vrsta lojalnosti tadašnjem sustavu koji je osim samoupravnog socijalizma gajio i specifičnu socijalističku kulturu namijenjenu širokim slojevima radnih ljudi i građana.

Osim radničkog samoupravljanja naglasak je, dakle, bio na kulturnom uzdizanju radnika pa su, što preko sindikata, što preko nenajavljenih trgovačkih putnika, ljudi masovno kupovali, ni manje ni više nego – knjige! Bile su to najčešće komične situacije u kojima je neki Joža tražio otprilike metar knjiga sa smeđim koricama (tako da se fino uklapaju u boju novoga hrastova regala koji je nedavno povoljno kupio preko sindikata), Slavica je čeznula za metar i pol bijelih knjiga, a Vesna, nešto izbirljivija i kao osoba koja zna što hoće, tražila je dva metra ljubavnih romana, bez obzira na boju korica. Forma, a ne sadržaj, toliko je plijenila samoupravne radnike, da su ljudi i ne znajući kupovali tomove Hegela i Nietzschea, koji su kasnije, zauzevši svoje počasno mjesto na polici regala, skupljali prašinu i bivali zaboravljeni i nikad prelistani, a kamoli pročitani. Oni sretniji, pak, kojima se potrefilo da su sabrana djela Agathe Christie, Pearl Buck ili Hemingwaya izdana u boji korica koja baš njima odgovara, ponekad su ipak posegnuli za pokojom knjigom, osjećajući pritom zadovoljstvo kulturnog uzdizanja.

Ne mogu se sa sigurnošću sjetiti kada i kako, no jednoga dana je i u naš stan u novozagrebačkom naselju, na policu tipskoga regala (kakav je, valjda, krasio dnevne boravke svih sličnih stanova namijenjenih srednjoj klasi) zasjeo red novih knjiga, odabranih djela Turgenjeva. Tada sam još bio osmoškolac koji je sve slobodno vrijeme, čim na brzinu napiše domaće zadaće, provodio na školskom igralištu, igrajući nogomet i košarku, ili pikulama pokušavajući pogoditi jamice izdubljene u mekoj zemlji ili s gitarom u obližnjem parku. Čitanje knjiga, pa čak i one obavezne školske lektire, bilo je za mene, kao i za većinu školskih prijatelja, nešto neprivlačno i strano. Ne sjećam se, dakle, povoda ni poriva u trenutku kada sam posegnuo za Turgenjevljevim „Lovčevim zapisima“, no tada sam, ushićen ljepotom opisa prirode krenuo dalje, i u manje od mjesec dana pročitao sva djela ovoga velikog ruskog pisca koja su mi otvorila vrata čitavog novog, do tada za mene nepoznatog kozmosa zvanog ruska literatura. Zaredali su se „Plemićko gnijezdo“, „Očevi i djeca“ i „Rudin“, kojima sam se i kasnije često vraćao, vjerojatno se prepoznajući u nihilističkom suvišnom čovjeku (lišnij čelovjek) kojeg je Turgenjev tako dobro okarakterizirao. Tu, međutim, nije bio kraj mojoj čitalačkoj pustolovini. Nakon Turgenjeva u antikvarijatu sam od skromnoga džeparca počeo kupovati pripovijetke i romane Tolstoja i Dostojevskog koji su me godinama kasnije pratili kroz život, otvarajući mi i šireći vidike, a i danas, pogotovo zimi, kada sitni suhi snijeg zabijeli moju strmu ulicu, neke od tih knjiga ponovno mi se nalaze u rukama.

No čitanje „Lovčevih zapisa“ imalo je i svoju drugu, tamniju stranu. Moj otac, uvaženi arhitekt, bio je i strastveni lovac pa je, ugledavši me s tom knjigom, pogrešno shvatio kako i mene, njegova jedinog sina-potomka, zanima lov, pa je bio iskreno obradovan i s entuzijazmom je izjavio kako moram s njime ići u lov. Ne htijući mu kvariti raspoloženje i ne želeći mu objašnjavati kako se u toj knjizi najmanje govori o lovu, prividno sam odustao od svojih uvjerenja (nekada su lovci ubijali zbog hrane i to nekako mogu shvatiti, govorio sam, ali ubijanje iz puke zabave i sporta – nikako!) i od tada sam redovito, svaki vikend, poslušno slijedio oca u nečem što je njega zabavljalo, a mene rastuživalo. Ne znam pouzdano je li otac redovito vikendom išao u lov zbog strastvenog odnosa prema prirodi ili nestrastvenog odnosa prema supruzi i nama, svojoj djeci. Naime, odlazak u lov (u drugim obiteljima možda je bila ribičija, kuglanje…) bio je poput unaprijed planiranog i prešutno dogovorenog bijega od nadolazećeg vikenda, dana kada smo, htijući ili ne, unutar obitelji bili više zajedno. No u braku, koji se, kao i većina sličnih, nakon nekoliko godina pretvorio u ustajalu močvaru, taj višak slobodnoga vremena koji se mogao iskoristiti za izlet s obitelji često je bio teret koji se pod svaku cijenu htio zbaciti. Za moga oca lov je bio idealan izlaz.

I tako su moji vikendi podrazumijevali ranojutarnje buđenje, prije svanuća, i odlazak u lovišta nedaleko Hrvatske Kostajnice. U početku sam bio zadužen za nošenje ubijenih (lovci su ih nazivali odstrijeljenih) životinja, fazana i zečeva, no otac je uskoro zamislio kako ću ga dostojno naslijediti među lovačkom bratijom, pa mi je jednoga dana u ruku gurnuo pušku dvocijevku. I tako sam ja, koji se bojao krvi i koji nikada ranije nije pucao niti iz zračne puške, bio prisiljen kao pravi lovac, s puškom na ramenu, šuljati se po šumama i šipražju. I tada, toga istoga maglovitog jutra, ugledavši na vrhu sasušene jele, nedaleko od nas, jastreba, otac mi je zapovjednim tonom naredio da puknem u tu pticu koju, s obzirom na blizinu i dobru preglednost, nikako nisam smio promašiti. Znojnih prstiju i suznih očiju naciljao sam s tom, za mene prevelikom puškom, neko vrijeme oklijevao i djelić sekunde prije okidanja obarača naglo skrenuo cijev puške u lijevo, u obrasle krošnje okolnih stabala. Pucanj je odjeknuo šumom, neozlijeđeni jastreb je odletio u suprotnom pravcu, a otac, sav u čuđenju i vidno razočaran, nije mogao vjerovati kako sam promašio i upropastio tako dobru priliku da odstrijelim svoj prvi trofej.

Nakon toga nemilog događaja, sve sam manje odlazio u lov i uskoro, na moje veliko zadovoljstvo, potpuno prestao.

I tako, mogu reći da su „Lovčevi zapisi“ koji su u naš dom ušli sasvim slučajno, zahvaljujući boji korica, krivi za jedan od nebrojenih nesporazuma koje sam imao sa svojim ocem, a moj pucanj u prazno, iako okarakteriziran kao postupak slabića i nespretnjakovića, osnažio je moju neovisnost od oca i, čini mi se, stvorio jedan od prvih čvršćih temelja na kojima sam se kasnije formirao. Danas kada tu knjigu gledam na polici svoje kućne biblioteke, prenatrpane svakojakim knjigama koje sam kroz nešto više od pedeset godina (pola stoljeća, nije to mala stvar!) brižno sakupljao, pitam se kome će, nakon što me više ne bude, te knjige pripasti. Moja djeca, kao i svi njihovi vršnjaci dijele istu sudbinu novih generacija odraslih uz internet, mobitele, ajfone i laptope, pa sumnjam da će poželjeti zadržati neke od tih knjiga. A tko zna, s obzirom na to da danas više nema trgovačkih putnika koji knjige prodaju na metre, možda stanovi budućnosti i neće imati police za knjige i kućne biblioteke?