Kada sjednete s Tomislavom Petranovićem, a tema razgovora je proslava 25. obljetnice njegova umjetničkog djelovanja, morate znati puno toga o baletu da biste uopće povjerovali toj brojci.
Vrdoljakov mali Leone
No, prvak zagrebačkog, austrijskog i portugalskog baleta, kroz smijeh objašnjava kako na sceni HNK Zagreb broji i četiri godine više jer je počeo kao dječak iz zagrebačke baletne škole, ali da je obljetničke godine početi brojiti od svoje četrnaeste godine:
– Takav je balet, u profesionalne vode uđemo prije nego što uđemo u pubertet, a čim "obavimo" pubertet, evo nas u poslu. Kao klinac koji je tek došao u baletnu školu plesao sam ulogu Klarina brata u "Orašaru", i to sam plesao, ovdje na sceni HNK Zagreb, doslovno dok nisam prerastao kostim – kaže kroz smijeh. Bilo je to i vrijeme kada je u filmu "Glembajevi" Antona Vrdoljaka odglumio malenog Leonea. Stoga 25. godina umjetničkog rada broji od trenutka kada je počeo stalno nastupati u baletima HNK Zagreb i to, kako sam kaže, kao plesač, a ne u dječjim ulogama.
U stalni angažman zagrebačkog Baleta došao je 1992., ali vrlo brzo otišao je u Beč, gdje je od 1994. bio član Baleta Bečke državne opere. I tamo je njegov uspjeh išao vrtoglavom brzinom. Postao je solist i nastupao u glavnim ulogama u baletima R. Nurejeva, G. Balanchinea, J. Cranka, K. MacMillana, J. Kiliána, H. van Manena... Godinama smo ga gledali kao glavnog plesača u baletnom dijelu slavnoga bečkog Novogodišnjeg koncerta. Za izvedbe u koreografijama Renata Zanelle časopis Tanz ga je 2000. proglasio plesačem godine, a kao priznanje za njegov rad i posebne zasluge za kulturu Republike Austrije 2001. godine dodijeljeno mu je počasno državljanstvo.
Od 2006. godine bio je prvak Portugalskog nacionalnog baleta i za taj period kaže da mu je "sjajno sjeo" jer je Lisabon grad po njegovoj mjeri. Ipak je od 2011. opet u Zagrebu.
Ples umjesto kreveta
O svojim počecima i ulasku u profesionalni baletni ansambl kaže:
– Čini mi se da je "u moje vrijeme" ipak bilo bolje i lakše. Sjećam se koliko mi je pomogao Leo Stipaničić. Danas se odnos prema mladim baletnim umjetnicima najbolje vidi kroz odnos društva prema baletnoj školi. Ona ne samo da nema kazališnu podršku nego nema ni vlastitu dvoranu. Posljednjih se godina izgubila ta veza između baletne škole i kazališta, koja je toliko potrebna, a kao rezultat imamo ansambl u kojem je zapravo vrlo malo hrvatskih plesača – ističe te dodaje da je taj trend naravno i posljedica recesije i zatvaranja kazališta diljem svijeta.
Kada rezimira dosadašnji dio karijere, kaže:
– U Beču sam radio jako puno. Sve što mi je sada važno iz tog perioda, ono na što sam sada ponosan, tada su mi bili svakodnevni radni dan. Nisam imao potreban odmak, ali ni priliku da analiziram sve što sam uspio napraviti. Ali takva je ova profesija. Dok si mlad, dok tijelo drži, radiš doslovno kao konj – kroz smijeh objašnjava da je imao veliku sreću.
Nikada se nije ozlijedio, a sa scene je izostao samo na deset dana kada mu je puklo slijepo crijevo. I tada je nakon tih deset dana, umjesto da leži u krevetu, otplesao jedno važno gostovanje – u Zagrebu. Stoga se treba veseliti prvoj ulozi nakon velikog baletnog slavlja.
>> Nagrade HNK Tomislavu Petranoviću, Ivanki Boljkovac...
zgodan decko.