'Prestravljen sam nakon toliko godina nerada u kazalištu. Dođe mi da pobjegnem!'

Večeras je na Riječkim ljetnim noćima u riječkom HNK Ivan pl. Zajc premijera, a sutra druga izvedba predstave "Kazalište" Pascala Ramberta, nastala u koprodukciji s HNK Split.

Posebnost glasovitog francuskog dramatičara i redatelja je u tome da nikada ne dolazi s gotovim tekstom. Prije nego što napiše prvu rečenicu, osobno upoznaje ansambl, razgovara sa svakim glumcem, sluša njihove priče i tek onda počinje pisati.

Ovo je njegova treća suradnja s hrvatskim kazalištima na poziv Dubravke Vrgoč. Tako je u ZKM-u nastala predstava "Zatvaranje ljubavi" s Ninom Violić i Goranom Bogdanom, u zagrebačkom HNK "Glumica" s Almom Pricom, a sada je u Rijeci Rambert napisao tekst za cijeli ansambl.

Na pozornici su svi članovi Hrvatske drame: Anastazija Balaž, Olivera Baljak, Petar Baljak, Ana Marija Brđanović, Edi Ćelić, Nika Grbelja, Mario Jovev, Jelena Lopatić, Jasmin Mekić, Dražen Mikulić, Damir Orlić, Sabina Salamon, Deni Sanković, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Romina Tonković i Ana Vilenica. No uz njih, kao gost koji se nakon dugo vremena, točnije sedam godina, ponovno vraća na kazališnu pozornicu, nastupa i Goran Bogdan, s kojim smo porazgovarali uoči premijere.

Što je zapravo "Kazalište" i zašto treba doći u HNK Ivana pl. Zajca gledati tu predstavu?

Predstava "Kazalište" govori o ljubavi prema kazalištu, preispituje našu zaluđenost i zaljubljenost njime. Misli se prvenstveno na glumce, ali i sve ljude povezane s kazalištem. U predstavi su, pored glumaca, redatelj, dramaturg, ravnatelj pa čak i dvije čistačice. Svi oni zajedno čine živo tkivo koje omogućuje da samo kazalište živi ili, možda bolje, da preživljava.

Tek sada, s odmakom od skoro devet godina, vidim koliko je sve to, ta ljubav prema kazalištu, luda u najboljem smislu, ali samim time i dragocjenija i krhkija. Moj lik u svom obraćanju kazalištu izgovara ove riječi: "Ti si teška umjetnost, postaješ rijetko kazalište... ti si krhko, riječi su u ovoj dvorani krhke, ti si posljednje mjesto gdje je još moguće brinuti se za krhkost riječi."

U ovom sve bržem i površnijem svijetu, gdje je svakim novim danom realnost i informacija upitnija, kazalište ostaje već tisućama godina živo. Ono je sada i glumci u datom trenutku proživljavaju vječno iste literarne probleme i pitanja. U ovom brzom vremenu to je bastion. Mislim da nam kazalište nikada nije bilo potrebnije. Samim time su ti ansambli, pogotovo ovi izvan metropole, zadnja linija obrane. I treba ih tako i tretirati i dati im počasti u skladu s time. Za početak dajmo im našu pažnju u vidu publike. Vidjet ćemo dalje.

Pascal Rambert tekst je pisao upravo za riječki ansambl nakon što ga je upoznao. Kako ste se vi uklopili u tu priču i što vam je kao glumcu bilo najizazovnije u radu na ovoj predstavi?

Meni je nakon toliko godina nerada u kazalištu sve bilo izazovno. I još mi je. Prestravljen sam. Što mi je dragocjeno. Na taj si način ne dopuštam opuštanje. Mislim da je to zdravo i potrebno u glumačkom razvijanju. S Pascalom sam radio davno u ZKM-u na "Zatvaranju ljubavi" i nije bilo dvojbe želim li opet. Sreća da su se zvijezde, tj. termini, poklopili i da su me htjeli. Hvala Dubravki Vrgoč i Pascalu na pozivu. Pascal je napisao komad u kojem se likovi zovu po nama. No nismo to do kraja mi. Igramo sebe, ali pojačane, dovedene do skoro karikaturalnih osobina, no brižljivo pazeći da ne prijeđemo u satiru. Prisutna je velika doza duhovitosti u nama takvima. Film se može ponoviti deset puta, kazalište postoji samo te večeri pred publikom.

Nedostaje li vam taj osjećaj rizika?

Iskreno, prepadnut sam. Mislim, ogromna je trema. Ima treme i na filmu, ali, kako ste i rekli, uvijek možemo ponoviti. Ovdje je to sada i tu, pred publikom. Sretan sam što je tako, dobar je taj osjećaj. Težak je. Ali mislim da je zdravo preispitivati i jednu i drugu stranu. Iskreno, dođe mi da pobjegnem. Neću, naravno. U posljednje vrijeme dosta sam radio na filmu. Stalno se bojim da se ne opustim, da se ne uzoholim, da ne odem u manire. Da ne uzimam zdravo za gotovo glumu. S te strane je zdravo da sam se vratio kazalištu. Zdravo je i korisno za mene u svakom pogledu. Vidjet ćemo brzo je li zdravo za publiku. Ja obožavam kazalište. Proveo sam u ansamblu ZKM-a 12 godina. Nije mi nimalo lako bilo otići od tamo. Još uvijek sanjam probe. Nekada su to lijepi snovi, a nekada noćne more. Za sada je boravak u Rijeci ostvarenje lijepog sna.

Rekli ste da se kazalištu više ne želite vraćati po svaku cijenu, nego samo kada vas projekt doista privuče. Što je ova predstava imala, a neki drugi projekti nisu?

O veličini Pascala Ramberta nema dvojbe. On je jedan od najvećih kazališnih redatelja današnjice. Znao sam to radeći s njime na "Zatvaranju ljubavi", onako mladenački. Sada sam u to zrelo uvjeren. Potvrdio je svoju veličinu na najbolji mogući način. Predivnim, posvećenim, nježnim radom na ovoj predstavi. Rad s njim je vrlo jednostavan. Kao što često najbolje stvari jesu. Prilikom tog rada mnogo je slobode. Puno je na nama samima. Na najbolji mogući način. Nevođena sloboda može biti pogubna, može svatko otići na svoju stranu. Ovdje to nije bio slučaj. Pascal toliko voli kazalište i to često ponavlja. Na taj vas način i vodi. Zarazi vas tom ljubavlju kojom je onda vođena i ta sloboda koju vam daje. Posebno sam sretan što sam u riječkom HNK-u s toliko dobrim ansamblom. Odlični su to glumci i divni ljudi. Dođite nas gledati.

Posljednjih godina rijetko ste igrali u kazalištu. Znači li ovaj projekt da će se to možda promijeniti?

Nisam mislio da će toliko vremena proći. Punih osam godina nisam igrao u kazalištu i nadam se da neće proći još osam do sljedećeg puta. Prvenstveno se nadam da će biti projekata poput ovoga. I redatelja i komada. Ljekovito je za glumca biti u ovakvim projektima. Ljekovito je za sve. Za društvo i za hrvatsku kulturu.

Na koliko projekata trenutno radite?

Iza mene je burna godina i još nije gotova. Nakon premijere imam par dana odmora pa slijedi Sarajevo Film Festival, gdje sam dio programa "Talents". Već nakon toga kreću snimanja. Zbog prirode posla, dok ne krenemo, ništa nije sigurno. Stoga ne mogu u detalje. Ali dobro je. Radi se. Sretan sam.