Frederick Wiseman, jedan od najutjecajnijih dokumentarista u povijesti, preminuo je u ponedjeljak u svom domu u Cambridgeu, Massachusetts, u 96. godini života.
Vijest je potvrdila njegova obitelj s produkcijskom kućom Zipporah Films, koju je Wiseman osnovao. Tijekom karijere koja se protezala od 1967. do 2023. godine, stvorio je opus od pedesetak filmova, pružajući dubok i često uznemirujući uvid u funkcioniranje institucija koje oblikuju moderno društvo. Njegov rad, opisan kao "najbliži suvremeni ekvivalent velikom američkom romanu", ostaje trajan spomenik složenosti ljudskog iskustva.
Wisemanov pristup filmu bio je radikalan i dosljedan. Njegovi filmovi, koje je nazivao "stvarnom fikcijom", namjerno su lišeni elemenata poput naracije, intervjua ili dodane glazbe. Umjesto toga, Wiseman je koristio metodu strpljivog promatranja, postavljajući kameru kao neprimjetnog svjedoka događaja. Radio je s minimalnom ekipom, često samo s kamermanom dok je on sam snimao zvuk, kako bi se što manje uplitao u situacije koje snima. Cilj mu je bio stvoriti filmove koji su novelistički, a ne didaktički, te koji omogućuju gledatelju da sam donese zaključke.
Njegov prvijenac, "Titicut Follies" iz 1967., odmah ga je lansirao u središte kontroverzi i ostao njegov najozloglašeniji rad. Film je snimljen u državnoj bolnici Bridgewater za psihički bolesne kriminalce i prikazao je zastrašujuće uvjete života pacijenata, uključujući scene maltretiranja i nasilnog hranjenja. Prizori su bili toliko šokantni da su državni dužnosnici tužili Wisemana, a Vrhovni sud Massachusettsa zabranio je javno prikazivanje filma više od dva desetljeća, navodno zbog kršenja privatnosti pacijenata. Bio je to presedan u američkoj povijesti, prvi film zabranjen iz razloga koji nisu bili opscenost ili nacionalna sigurnost, a zabrana je ukinuta tek 1991. godine.
Iako je "Titicut Follies" obilježio početak njegove karijere, Wiseman je nastavio istraživati stupove američkog društva u filmovima poput "High School" (1968), koji je kritičarka Pauline Kael opisala kao djelo koje "proširuje naše razumijevanje zajedničkog života na način na koji su to nekoć činili romanopisci". Uslijedili su nagrađivani klasici poput "Law & Order" (1969) o radu policije, "Hospital" (1970) koji mu je donio nagradu Emmy, te monumentalni "Welfare" (1975) o birokraciji sustava socijalne skrbi. U svakom od tih filmova Wiseman je postavljao ista temeljna pitanja: kako se kao društvo odnosimo prema najranjivijima i u kakvoj zajednici želimo živjeti?
Frederick Wiseman rođen je u Bostonu 1930. godine, a njegov put do filma bio je nekonvencionalan. Nakon što je diplomirao pravo na Yaleu, kratko je predavao na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Bostonu. Upravo ga je posao profesora potaknuo na promjenu karijere; vodeći studente u terenske posjete bolnici Bridgewater, osjetio je poriv da dokumentira ono što je vidio. Svojom produkcijskom kućom Zipporah Films, nazvanom po supruzi Zipporah Batshaw Wiseman s kojom je bio u braku 65 godina, osigurao si je potpunu kreativnu i distribucijsku neovisnost.
Unatoč reputaciji nekoga tko razotkriva mračne strane institucija, Wiseman je odbijao etiketu "raskrinkavatelja afera". "Jednako mi je važno dokumentirati dobrotu, uljudnost i velikodušnost duha kao i okrutnost, banalnost i ravnodušnost", rekao je u svom govoru prilikom primanja počasnog Oscara za životno djelo 2016. godine. Njegov opus to i potvrđuje, s filmovima koji slave umjetnost i zajednicu, kao što su "La Danse" (2009) o Baletu pariške Opere i "National Gallery" (2014) o slavnom londonskom muzeju. U tim je djelima, kao i u onim mračnijima, pronalazio apsurdne i nadrealne trenutke svakodnevice, kako je primijetio njegov kolega redatelj Errol Morris. Njegov posljednji film bio je "Menus-Plaisirs – Les Troisgros" (2023).
Wisemanov jedinstveni opus ostaje kao neprocjenjiv arhiv ljudskog ponašanja i društvenih struktura kroz sedam desetljeća. Svojim je filmovima obogatio naše razumijevanje svijeta, pokazujući kako ljudi žive, rade i pate unutar sustava koje rijetko u potpunosti kontroliraju.