– Mislim da je besmisleno tjerati ljude da čitaju – rekao je na tribini u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića predsjednik Republike Zoran Milanović. Tribinu nazvanu “Što čita Predsjednik” upućeno i opušteno vodila je legendarna zagrebačka knjižničarka Jasna Kovačević, a na njoj se okupilo četrdesetak ljubitelja pisane riječi i prijatelja ove popularne zagrebačke knjižnice i čitaonice, čija je članica i predsjednikova majka. Tribina je organizirana u Godini čitanja, Mjesecu hrvatske knjige i uoči otvaranja 43. Interlibera koji će se ove godine odvijati u doista iznimnim okolnostima.
– U knjižnice sam išao još kao dijete i to na Rooseveltov trg i u Knjižnicu Marina Držića u koju su dolazili brojni dječji pisci i koja je imala odličnu čitaonicu. U Ogrizoviću sam bio rjeđe, ali prema vama imam jedan dug. Tamo negdje 1989. ili 1990. posudio sam dvije knjige koje još nisam vratio. Bile su to “Sudbina čovjeka u suvremenom svijetu” Berdjajeva i Tocquevilleova “O demokraciji u Americi” u izdanju Matice srpske... Ne znam hoćete li mi sad naplatiti zakasninu... Kada sam krenuo u školu, nisam znao čitati, što je zapravo zdravo. Djeca koja sve znaju i prije škole su starmala. Čitao sam knjige iz biblioteke Vjeverica, Lastavica, Jelen... Prva knjiga koju sam pročitao bio je “Šegrt Hlapić”, a među prvima je bio i “Doktor Jojboli”...”, prisjetio se predsjednik djetinjstva i literarne inicijacije. A onda je zaključio da je prešao na elektroničke knjige jer mu je kuća prepuna knjiga te da misli da će knjiga u fizičkom obliku vrlo skoro nestati, s čime se Jasna Kovačević nije mogla složiti.
– U školovanju su jako važni profesori. U osnovnoj sam školi imao učitelja Istrijana koji je bio jako strog, a u današnjoj Prvoj gimnaziji su mi hrvatski predavale prvo Olga Car, a onda Mirjana Venturin, čija kći Galjina sada mom sinu predaje francuski u Klasičnoj gimnaziji. Kupovao sam i knjige iz biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti. Kao mlad sam čitao Dostojevskog, ali danas mi djeluje nekako infantilno. Čitao sam “Braću Karamazove” u dva prijevoda, onom Zlatka Crnkovića i Milosava Babovića, ali Crnkovićev mi se činio uredniji. Probao sam čitati i Tolstojev “Rat i mir” na ruskom, ali nije išlo. Mama je kupila Antologiju svjetske lirike šezdesetih godina prošlog stoljeća i to se dosta čitalo. Bili su tu odlični prijevodi Šoljana, Cesarića, Slamniga... – rekao je Milanović i ustvrdio da romane više ne čita, ali da je u Bruxellesu 1997. kupio Enciklopediju Britannicu za 2500 dolara, netom prije nego što je objavljena u elektroničkom obliku.
– Mogao sam za taj novac sinu platiti svadbu – komentirao je u svom stilu Milanović koji ne čita autobiografije, ali čita biografije.
– Ova Johnsonova biografija Churchilla je cirkusantska, ali pojavile su se nedavno i dvije ozbiljne Churchillove biografije od kojih je jedna apologetska, a druga negatorska, za što ima dosta argumenata – rekao je predsjednik.
U publici u Ogrizoviću bili su i autori knjige “Hrvatski politički bestijarij” Boris Perić i Tomislav Pletenac. Riječ je o rječniku životinjskih uvreda kojima su domaći političari častili jedni druge posljednjih desetljeća. Tom pripetavanju sasvim osebujan prilog dao je (i uporno daje) i Zoran Milanović, i kao premijer, a još više kao predsjednik pa su ga autori knjige koju su objavile Edicije Božičević nazvali najvećim stilistom hrvatske politike. Na naslovnici knjige se našao i Milanovićev ‘herojski zec’, kojega je predsjednik, kako je rekao, posudio od naziva jednog stripa. Boris Perić pitao je Milanovića zna li što u američkom slengu znači “plameni jazavac”. Predsjednik nije znao, a autori su mu objasnili da to znači “brutalna analna penetracija”.
U igri riječima i oko riječi, došlo se i do pojma gojenac koji je nedavno upotrijebio Milanović, a koji se rijetko koristi. Predsjednik se prisjetio da je Benjamin Tolić Musilov roman preveo kao “Pomutnje gojenca Torlessa”.
Po Milanoviću su knjige u nas preskupe, a on ih kupuje preko Amazona koji mu je u posljednje vrijeme počeo naplaćivati i carinu. Rekao je da prati američki i engleski dnevni tisak, kao i da čita uglavnom na engleskom, pa na francuskom, a tek onda na hrvatskom jeziku. Domaći tisak ne prati, kao što ne gleda domaće političke emisije, iako je priznao da su ga one stvorile.
Kako je u srijedu bio na Danu zagrebačkog sveučilišta, rekao je da je znanost u nas potplaćena.
– Sin mi završava studij u Nizozemskoj. Tamošnje javno sveučilište ima godišnji budžet od milijardu eura i 35.000 studenata. Zagrebačko sveučilište ima 75.000 studenata, što je doduše previše, i budžet od 320.000 eura, od čega od države dobiva samo 200.000 eura, a za ostalo se moraju snaći sami. A Nizozemska je dvostruko bogatija od Hrvatske, što znači da razlika u državnom financiranju ne bi smjela biti tako velika – poručio je predsjednik.
Na pitanje kako stoji sa suvremenom hrvatskom književnošću, Milanović je rekao da je čitao Ferića kojeg je i upoznao. Potom je rekao i da mu je najbolji hrvatski romanopisac Ranko Marinković.
– Krleža je jedna od četiri najvažnije osobe u Hrvatskoj u 20. stoljeću i on je veća pojava, ali stilski je najbolji Marinković s “Kiklopom”, novelama, “Neveselim rukama klauna”, “Rukama”... Marinkovića sam i upoznao kada sam radio u Ministarstvu vanjskih poslova u Visokoj ulici gdje je Ranko živio. Jednom mi je dao Anouilhovu knjigu s posvetom za Sanadera, Sanader je na njemu doktorirao, iako nije znao francuski... Zanimljivo, Kiš mi baš nije legao, ali zato jest Borislav Pekić – rekao je Milanović.
Žao mu je što naša javnost ne čita autore kao što je to povjesničar Max Bergholz koji je napisao knjigu “Nasilje kao generativna sila” prevedenu i na hrvatski jezik, o ratnim pokoljima iz ljeta i rujna 1941. godine u Kulen Vakufu gdje su prvo ustaše masakrirali Srbe, a onda i, kako je to rekao Milanović, Srbi masakrirali muslimane. – Svi danas govore o Donjem Lapcu, Kulen Vakufu kao da sve znaju o tome, a nisu pročitali ovu knjigu koja je remek-djelo – tvrdi predsjednik Zoran Milanović, političar koji je očito iznadprosječno literarno potkovan.
On Tarzan a Čita čita.