Hrvatsku je obišla vijest da je jedan od najvažnijih hrvatskih redatelja, Branko Ivanda, preminuo u 84. godini života. Tim povodom prisjetili smo se njegovog posljednjeg intervjua koji je 2024. dao za Večernji list Renati Rašović i prenosimo ga u cjelini.
Branko Ivanda dulje od pola stoljeća režirao je igrane filmove i drame, poneku kazališnu predstavu i brojne dokumentarne emisije, a za svoj rad nagrađivan je na najvažnijim svjetskim i domaćim festivalima. Ponikao je u Dalmaciji, u podneblju iznimnih kreativaca i obitelji s istančanim afinitetom za umjetnost, filmom se zarazio od najranijih dana.
Od 1981. predaje filmsku i televizijsku režiju na Akademiji za kazalište, film i televiziju, a od 1985. do 1990. bio je profesor na prestižnom Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu. Tijekom duge i uspješne karijere u filmsku orbitu lansirao je velike hrvatske glumce poput Rade Šerbedžije i Zrinke Cvitešić, a redatelj "Konjanika" i filma "Lea i Darija" za brojne radove iz svog filmskog opusa dobio je nekoliko glavnih nagrada na inozemnim festivalima, kao i najveće nagrade na nacionalnim festivalima. No njegov životni put nije ni izbliza bio samo posut ružama, isprepleten je i tragedijama, gubicima najmilijih.
Štoviše, taj Splićanin sa zagrebačkom adresom u trenucima razgovora nije pokazivao znakove posustajanja, u tom trenutku se bavio s nekoliko kapitalnih projekata, među kojima je bila i televizijska serija u šest epizoda, nova kazališna predstava, završavao je scenarij prema romanu Merite Arslani i pripremao dugometražni film prema romanu "Sunce" Ivana Aralice. U uvertiri njegova životnog intervjua za Večernji list, prvo pitanje nametnulo se jednostavno i posve spontano.
Odakle crpite svoju nepresušnu energiju?
Možda iz svog odgoja i sredine iz kojeg sam potekao, iz svojih gena, iz jednog kreativnog, recimo to tako, naboja. Svojedobno sam u koprodukciji Erato teatra i zagrebačkog HNK radio predstavu "Kad svijeće dogore", prema romanu Sándora Máraija, sjajnog mađarskog pisca koji je četrdeset godina prošlog stoljeća živio u emigraciji u Americi, da bi na kraju počinio samoubojstvo u San Diegu u dubokoj starosti, u dobi od gotovo 90 godina. Bio je poluslijep, izgubio je ženu, izgubio je dijete, pa i posinka i onda je presudio sebi. A onda su deset godina poslije otkrili i njega i taj njegov sjajni roman. Sándor Márai rekao je jednu stvar s kojom se potpuno slažem, koju je zapravo u meni osvijestio. U romanu, a kasnije u predstavi, glumac pita glumca: "Možeš li mi odgovoriti na pitanje što je konačno smisao ljudskog života? Što je smisao našeg života?" I on daje odgovor: "Ako je čovjek u svom životu ostvario svoju strast", dakle, bez obzira je li ta strast kreativna ili ljubavna, ako je ostvario svoju strast, onda je to svrha života, onda je ispunio svoju svrhu. To je moto kojeg se u zadnje vrijeme držim i dobio sam ove godine jedan težak, ali i sjajan zadatak, za mene i vrlo laskav, da napišem u povodu Svjetskog dana kazališta jedan mali uvodni govor. Ja sam ga napisao i strašno sam se oslonio na tu njegovu pretpostavku, da je svrha života zapravo strast.
Spomenuli ste, osim ove sjajne opaske o smislu postojanja i strasti, i svoje podrijetlo. Rođeni ste u Splitu, u umjetničkoj obitelji. Tko su vaši preci?
Uvijek su bili vezani za pisanje, za kazalište posebno, ali i brodari. Moj pradjed imao je prekrasan brod, veliki jedrenjak koji je trgovao s Trstom i Venecijom, a brat mog djeda bio je kapetan stroja na ratnom austrougarskom brodu pa je, bježeći za vrijeme rata, dvije i pol godine živio skriven na tavanu Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, kao fantom u operi. Pa onda dolazimo do njegova sina Nikše Kovača, koji je bio intendant kazališta, i mog djeda, koji je bio glumac, Branko Kovačić, on je bio prvi šjor Bepo Pegula kod mog barbe Ive Tijardovića, koji je bio genijalan skladatelj i dirigent. Otac mi je bio profesor francuskog i hrvatskog, a teta balerina splitskog HNK. Ja sam Dalmatinac i obožavam Zagreb, to nemojte zaboraviti napisati, ali da vam ispričam jednu zgodu s mojim barbom Ivom Tijardovićem, koji se oženio sestrom moga oca, tetom Nillom. Kad su tek počeli hodati pa su po rivi predvečer šetali, onda bi barba Piero, njezin brat i brat mog oca, išao za njima i šaptao: "Nilla, nemoj s Ivom, nemoj s Ivom, on ti je veliki ženskar." A imali su tako divan, sretan brak.
Bilo bi zanimljivo čuti što ste naučili o životu od svog barbe Ive? Kakav je trag ostavio u vama?
Kad sam došao na studij u Zagreb, najprije sam stanovao kod njega i kod svoje tetke u Preobraženskoj kod Pravoslavne crkve. Nažalost, nisam od njega naučio komponirati, ali on bi uvijek rekao: "Piši, režiraj, uživaj i stvaraj". Uvijek je bio optimističan i beskrajno duhovit, i unatoč nizu nekih tragičnih situacija koje je imao u životu, i s djecom i unucima, on je uvijek bio dobre volje. Naučio me ležernosti, da se ne treba opterećivati sitnicama, nego gledati u nebo osuto zvijezdama, u taj beskraj, ispod kojeg smo mi mali crvići. Uvijek se sjetim barbe Ive Tijardovića, koji je bio sjajan i vrlo kreativan čovjek, kao što svi znamo, ali i jednog ružnog događaja iz 70-ih godina, koji me užasno razočarao. Jedan dan nakon što je umro, a prošla je godina dana, njegova udovica, moja teta Nilla, zvala me plačući na telefon i govori: "Branko moj, dođi, nešto se čudno događa na groblju." I onda smo išli zajedno na Mirogoj i vidjeli bistu Ive Tijardovića u arkadama – zakovanu daskama. Otišli smo kod direktora Mirogoja i pitali ga što se događa i saznali da je tuda prolazio sprovod, da ne spominjem imena, jednog partizanskog borca. Svaka mu čast i pokoj mu duši, ali oni su zakovali Ivu Tijardovića jer je na postolju na kojem je stajala bista pisalo "Marjane, Marjane".
Kako se u vama probudio interes baš za filmsku umjetnost?
Klasična gimnazija koju sam pohađao u Splitu, kao i Igor Mandić, Igor Zidić i Jozo Laušić, okupljala je puno kreativaca, intelektualaca i pisaca. Vladao je taj duh stvaralaštva, tek je s emitiranjem počela televizija, tek je počeo San Remo za nas u Dalmaciji, i u toj kreativnoj atmosferi mi smo jako puno čitali i to me zadržalo u umjetničkim vodama. K tome, u to vrijeme pogledao sam onaj niz klasičnog američkog filma iz 50-ih godina, to me je strahovito uzbuđivalo. Znam da je veliki dojam na mene ostavio film Williama Wylera "Prijateljsko uvjeravanje", pa John Ford i "Moja draga Clementina", taj cijeli niz američkih filmova koji je dominirao i tako sam se odlučio na studij u Zagrebu.
No budući da je Branko Gavella propisao da režiju na Akademiji nitko ne može upisati ako nije apsolvirao barem jedan humanistički fakultet, upisao sam komparativnu književnost i čistu filozofiju. I to sam doveo skoro do samog kraja, ali nisam diplomirao. U međuvremenu je Gavella umro i otvorila se Akademija i za nas, još nedoučene bedake. Bio sam primljen na Akademiju i ja sam prvi student koji je na zagrebačkoj Akademiji diplomirao, ujedno i debitirao, s modernističkim filmom "Gravitacija ili fantastična mladost Borisa Horvata". Dakle, prva studentska diploma kod nas na filmu bila je moja.
Kakva sjećanja nosite na studentske dane?
Stvorio se jedan sjajan krug mladih pisaca, slikara, filmadžija, odnosno sineasta, ako ćemo reći primjerenim jezikom, koji se okupljao u kavani Corso, oko stola pokojnog filmskog kritičara Vladimira Vukovića, koji je predsjedavao stolom. I tu se svakodnevno razmjenjivao niz ideja, od politike do umjetnosti, od života do ljubavi i svega, tu sam do kraja zaražen filmom. Tu smo se jako spojili, ovi dečki iz starije generacije, Ante Peterlić, Krsto Papić, Zoran Tadić i Petar Krelja, stvorili smo jedan krug pisaca u kojem je bio i Dubravko Jelačić, pa kazališni režiser Želimir Mesarić. Mi koji smo se bavili filmom razmišljali smo da bi bilo najljepše u kazalištu razapeti platno i puštati filmove, međutim život me promijenio i shvatio sam ljepotu kazališta koje se nisam mogao odreći. I uživao sam, još od svojih prvih dana kao učenika koji statira u raznim predstavama u splitskom kazalištu i na Splitskom ljetu, unatoč sjećanjima na jednu mučnu predstavu koja je trajala četiri i pol sata, a mi smo trebali stajati s kopljem, pa je svako malo netko padao u nesvijest. To je bilo grozno, ali tu je počela kazališna ljubav koja traje i danas. Ukratko, na Akademiji sam sazrijevao, u Kinoteci učio, a u kavani Corso definitivno se formirao.
Osim što je u vašem debitantskom filmu "Gravitacija" igrao veliki Tito Strozzi, koji je bio tolika zvijezda da 40-ih godina od publike nije mogao proći od porte HNK do Frankopanske, svoju prvu glavnu ulogu upravo je u vašem filmu odigrao Rade Šerbedžija. Što ste vi prepoznali u tom mladom glumcu?
Rade je bio zajedno sa mnom na Akademiji, on je bio na glumi, ja sam bio na režiji. Na jednoj vježbi na Akademiji, ne sjećam se je li profesor bio Boško Violić ili Kosta Spaić, ali sjećam se da je Rade odskakao svojim enormnim talentom. I nekako smo se zbližili u tim studentskim danima, ali toliko je bio talentiran da, kad sam dobio sredstva za prvi film, nije bilo dileme kome će pripasti ta uloga. O Radi mogu kazati samo sve najbolje, on je veliki glumac. Čak i sad mu se omakne poneka dobra uloga, ha ha!
Pripremajući sjajnu televizijsku dramu "Bombaški proces" iz 1978., koja se bavi legendarnim suđenjem Josipu Brozu za ilegalni rad Komunističke partije Jugoslavije, vi ste također inzistirali da Tita igra upravo Rade Šerbedžija.
Kad je došla ta, više bih rekao naredba nego ponuda, zvao me direktor Radiotelevizije Zagreb, danas pokojni Branko Puharić na razgovor. Ja sam rekao: "Čuj, ne možemo raditi o živom čovjeku, to su radili Staljinu, Hitleru, kako ćemo snimati o Brozu?" Na moje uporno odbijanje da snimam film o živoj osobi, došla je prijetnja sigurne zabrane mojeg daljnjeg rada. Direktor je rekao da ako ne želim, na ovoj televiziji dok je on direktor više neću snimiti ni kadra. Pomisao da više neću raditi prestravila me i pristao sam, ali uz uvjet da u filmu igraju Rade i Fabijan Šovagović, a asistira Zoran Tadić, koji je još nosio teret 1971. Ne biste vjerovali, i Rade je tada bio pod sumnjom, ali je prošao.
Na moje inzistiranje prošao je i Tadić, kojem su se nakon toga otvorila vrata televizije. Šovo nije. Ipak sam pristao i nisam se pokajao jer bio je to najveći produkcijski pothvat Televizije Zagreb, a uz prvoklasnu organizaciju Sablića, Lustiga i Mikija Stanišića. Imao sam takve mogućnosti kakve nikad prije i nikad poslije u životu nisam imao, kakve rijetko i američki režiseri imaju. Kada je zatrebalo, u Ilici i Gundulićevoj ulici kod nekadašnje kavane Corso zaustavljen je promet, raspolagao sam sa stotinama statista kostimiranih u odjeću toga vremena, konjima i starim automobilima, a mogao sam i ponavljati kadrove koliko sam htio. Sjećam se kako je moj scenograf i prijatelj Željko Senečić otpilio jedno 50 tadašnjih parking željeznih satova. Imao sam sve što sam god htio. Bio je zaista užitak snimati taj film. A Šerbedžija za kojeg pitate, pa zajedno smo, dakle, studirali Akademiju, zajedno snimili moj prvi debitantski igrani film "Gravitaciju", zajedno snimili film "Nocturno" s božanstvenom Milenom Dravić i, ono što je najvažnije, Rade je bio i ostao veliki talent hrvatskog glumišta i moj prijatelj.
Tih godina, istodobno i olovnih i zlatnih sedamdesetih, snimali ste televizijske filmove poput "Slučaja maturanta Wagnera", ali i dokumentarce. Najpoznatiji je onaj bunkeriran i 30 godina praktički izgubljen o studentskim nemirima 1971. godine, nazvan "Poezija i revolucija". Što se točno dogodilo s tim filmom?
Kad su počeli studentski nemiri, nazvao sam svog velikog prijatelja, redatelja Zorana Tadića i rekao mu da je televiziji zabranjeno snimati, da nitko ne snima i da je to jedinstvena prilika da snimimo jedan povijesni događaj. Jednu kameru dao nam je u tajnosti Ante Babaja s Akademije, drugu nam je dao Kruno Hajder iz filmskog studija, a materijal, 16-icu, dao nam je Angel Miladinov, samo da nikome ne kažem, i onda smo se mi podijelili. Zoran je imao svoju studentsku ekipu, ja svoju i snimali smo sve. Ali, kako je Tito održao svoj govor, tako je policija upala i privela me, a Zoran do "Bombaškog procesa" nije ništa smio snimati na televiziji ni na filmu. Oduzeli su nam sav materijal, koji je prenesen u Zastava film u Beogradu, i tamo ga je netko montirao.
Nismo nikad doznali tko je bio "režiser", a ne znamo ni danas. Nakon što je dokumentarac završio u bunkeru, posvetio sam se radu na televiziji. S filmskim fondovima bivše zemlje nisam imao sreće – odbijeno mi je 15-ak projekata. No trideset godina nakon studentskih događanja producentska kuća Factum pronašla je dio originalnog materijala i ja sam dovršio film koji prikazuje događaje koji su obilježili ne samo živote sudionika nego i političku sliku cijele Hrvatske. Film je imao premijeru u Studentskom centru tek 90-ih u samostalnoj demokratskoj Hrvatskoj.
Pojavili ste se čak i kao glumac u filmovima "Živa istina" 1972. i "Pont Neuf" iz 1997. godine. Možete li se prisjetiti tih iskustava, kako je došlo do tih suradnji?
To je bio prijateljski nastup, u nekoliko kadrova. "Živu istinu" režirao je Tomislav Radić i taj film i danas ostaje kao jedan od zanimljivijih hrvatskih filmova. U njemu glumi Božidarka Frajt, s kojom sam ranije snimao nekakav reklamni spot za neku odjeću i za nešto, i onda me Radić pitao može li mene i nju snimati i tako sam ušao u taj film. A za potrebe drugog filma, redatelja Željka Senečića, pristao sam iz prijateljskih razloga jer su trebali četvoricu koji kartaju za jednim stolom, a ja sam jedan od njih. I to je bilo bez teksta, samo statiranje. Uostalom, kao statist sam karijeru i počeo!
U javnosti je možda vaš najpoznatiji film novijeg datum svakako "Konjanik", koji je prikupio lovorike kritike i publike. Kakve vas uspomene vežu za snimanje tog filma?
Moram kazati da ne volim gledati svoje filmove jer uvijek vidim kako bih nešto drukčije napravio, ali svaki od njih za mene ima svoje posebno mjesto. "Gravitaciju" izdvajam kao svoj prvi film, no moram reći jedno, da mislim da je "Konjanik" najbolje što sam napravio. To je, mislim, zaista dobar film i sve je ispalo dobro zbog niza okolnosti, u prvom redu sa sjajnom pričom koju sam pretvorio u scenarij i stavio u jedan vremenski niz. On je imao tu razbarušenu, ali sjajnu priču na temelju nekakvih arhivskih materijala iz zadarskog arhiva koju je Aralica sjajno napisao.
Dok sam čitao tu priču, već sam vidio film. Nije mi bilo jednostavno pripremiti se za taj film, morao sam neke turske, neke muslimanske običaje i tradiciju dobro proučiti da bih mogao uopće ući u taj svijet, da ne bih iznevjerio. Međutim, napravio sam nekoliko faktografskih pogrešaka kojih sam tek kasnije postao svjestan. Recimo, ispravio bih ulazak muške osobe u zatvorene begovske prostore, u begovsku kuću. Ipak, s filmom sam dosta dobro prošao, i imao sam sjajnu ekipu glumaca, tog bega glumio je sjajni Danko Ljuština, a njegova slugu Zijo Sokolović, ali najveći dobitak mi je dvoje glavnih glumaca, posebno Nikša Kušelj i Zrinka Cvitešić.
"Konjanik" je bio i prva velika uloga Zrinke Cvitešić. Kako ste za tu ulogu odabrali upravo nju, široj javnosti dotad nepoznatu mladu glumicu?
Da, to je bila njezina prva, zapravo prava velika uloga, jer je prije igrala u jednoj maloj TV drami kod mog studenta Daniela Kušana, ali ja sam nju prvi put vidio na jednoj vježbi dok sam predavao na Akademiji u našem malom studiju. Kad se ona pojavila, to je bilo isto kao kad se pojavio Rade Šerbedžija, to je nešto rijetko kod glumaca. Vi možete snimati u krupnom planu da vas se samo gleda i da bez ikakve mimike, bez ikakvog glumačkog napora, vidite jedan niz osjećaja koji prolazi kroz to biće. To samo najveći talenti imaju i ja sam nju zapamtio s te vježbe. I kad sam se spremao za snimanje "Konjanika", uopće nisam imao dileme, Zrinka je bila sjajna. Ona, osim svih talenata, ima i strašne radne navike, od plesa, sviranja klavira, stalnog vježbanja.
Skupa sa suprugom Lidijom otišao sam na njezine dvije premijere u Londonu, u vrijeme dok je njezin dečko Niko Kranjčar tamo igrao nogomet. Poveli smo i djecu, našeg sina i kćer, u London tih četiri-pet dana i napravili smo cijeli plan što će djeca vidjeti, a da ih ne mučimo da i ne vodimo po pustim muzejima. I mi na večeri kod Zrinke i Nike i pita Niko: "Što radite u subotu?" I kažem ja njemu što je u planu, a on će na to: "Baš mi je žao, imam za nas pozivnice za utakmicu koju igra Chelsea, s večerom u njihovu salonu." Hej, Chelsea! I tako su na kraju supruga i kćer otišle okolo po programu, a sin i ja s Nikom na stadion. Zrinka više nije za mene samo glumica, ona je kao dio moje obitelji, i ona i Niko, mi smo toliko često zajedno.
Vaš, također sjajan film "Lea i Darija" uvršten je u program brojnih muzeja o holokaustu, a vi ste više godina iscrpno istraživali život glavnih akterica. Kako ste se odlučili spasiti od zaborava jednu iznimno važnu sudbinu?
Bio je to stjecaj okolnosti. Nisam jedini, puno ljudi osjetljivo je na takve stvari, ali moj otac proveo je za vrijeme Drugog svjetskog rata dvije i pol godine u logoru i preživio. Jednog lijepog dana u Zagrebu, hodam preko Zrinjevca i u Amruševoj sretnem dvojicu prijatelja, obojica su Židovi. I onda su me pozvali na kavu u židovsku općinu. I tamo u onom lijepom salonu vidim mali portret jedne crne djevojčice s velikim crnim očima. Rekli su mi da je to Lea Deutch.
I sad oni meni sve objasne, da je to dječja glumica židovskog podrijetla koja je ubijena tijekom holokausta, najmlađa glumica koja je stala na daske zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. Ostao sam fasciniran tom pričom i onda sam o njoj razgovarao i s Reljom Bašićem, koji mi je pričao kako su obožavali Leu već kao klinci, i kako su se repovi stvarali pred teatrom, i kako je bio zgrožen kad je ona sjedila u tom kaputiću sa žutom oznakom pred teatrom, kad više nije smjela unutra. I onda sam ja istraživao i istraživao i na kraju odlučio snimiti taj film koji, nažalost, u dijelu židovske zajednice, usprkos gostovanjima od New Yorka do festivala u Izraelu, gdje smo dobili nagradu, nije dobro prihvaćen jer neki Židovi ne mogu podnijeti da se radi film o holokaustu bez strahota. A moja ideja bila je da napravim film koji je lijep, a da se ispod valja crni oblak.
Vama se, kao ondašnjem dekanu Akademije dramskih umjetnost, dosta zamjeralo snimanje sapunica. Što je tu sporno?
Snimio sam devet sapunica i mislim da tu nema ničeg spornog, iz više razloga. Jedan od najočitijih razloga je financijski i ja to ne tajim. To je i za glumce spas, mnogi od njih prvi put mogli su dizati kredite, kupiti auto. A druga stvar: pa tko bi sapunice trebao snimati nego mi koji smo obrazovani za to? Sapunice su možda neki drugi vid života, ali ja nisam sklon podcjenjivanju ni krimića, ni žanrovske literature, ni naše velike Zagorke. Mnogi glumci ulažu krajnji napor da bi napravili dobro svoje uloge. Često je to zanimljiv posao, posao koji ti vraća, koji uživaš raditi. Osim što ima jedan fizički dosta težak dio jer rad počinje u sedam ujutro, a završava u sedam navečer. To je dosta naporno, tako da sam prestao raditi sapunice, premda moram kazati da većinom imam dobra iskustva.
Jedno iznimno zanimljivo poglavlje vašeg života je činjenica da ste predavali na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu od 1985. do 1990. godine. Što ste u svojem sjećanju ponijeli iz Amerike?
Pamtim njihov sjajan, uistinu sjajan kampus, u koji bi se čovjek zauvijek uselio da se nalazi u Europi. Dobio sam Fullbright, nakon Krste Papića, koji je tu stipendiju kod nas dobio prvi, i dobio sam je na šest mjeseci. Ponio sam svoje radove i sjajno sam primljen kao umjetnik. Oni su meni ponudili kolegij režije koji u Americi može prihvatiti samo netko tko je porijeklom iz Europe, jer pravi profesionalci niti imaju vremena za to niti to toliko cijene. Ali dolazilo je tamo i glasovitih režisera.
Moje najveće poznanstvo bilo je s Billyjem Wilderom, s kojim sam kod njega doma vodio duboke razgovore i koji je na radnom stolu držao fotografiju na kojoj je sjedio u redateljskom stolcu dok ga grli Marylin Monroe, a okolo po zidovima vise slike 12 francuskih impresionista. I potom su oni meni ponudili da ostanem kao gostujući profesor godinu dana pa sam nakon godinu dana dobio svoju klasu. Moji studenti dobili su dosta studentskih nagrada i zatim su mi ponudili ugovor na još četiri godine. No već su krenule misli i pitanja: ili ćeš se doseliti u Ameriku ili ćeš se vratiti kući, iako su mi na kraju pete godine ponudili doživotno mjesto, što sam ja dugo promišljajući odbio. Poslije sam odlazio periodično, jer jednostavno tu su mi bili prijatelji. Imao sam više od "četiri banke" i već sam mislio da je vrijeme da idem doma.
Kako to da u Americi niste snimali filmove?
Da sam snimao filmove, možda bih ondje i ostao! Ali jedan producent me angažirao pa sam skupa s njim, njegovom ženom i jednim američkim piscem radio na filmskom scenariju u njegovoj vili na Beverly Hillsu. Poslije je bilo dosta komplikacija, čak je i direktor Croatije filma bio zainteresiran, ali odbili su nas u Fondu i taj film nikad nije snimljen. Ali znate što je zanimljivo? Onda se pojavio američki film "Mumija" s Brendanom Fraserom i Rachel Weisz, koji je u dijelu scenarija imao doslovno isti siže kao i mi, čak su pojedine scene bile identične. Tada sam konzultirao odvjetnicu iz velike odvjetničke kuće u New Yorku, koja je nakon konzultacija sa svojim timom rekla da je scenarij apsolutno pokraden. Ali rekla je da su nam velike šanse da dobijemo na sudu, ali da su još veće šanse da ćemo izgubiti jer se radi o velikom studiju koji ima deset odvjetnika morskih pasa te da su mumije opća tema i da se oni uvijek mogu izvlačiti na to, tako da smo na kraju odustali od tužbe.
Jedno važno poglavlje vašeg života iznimno je tragično. A riječ je o vašem sinu i vašem vjernom suradniku Nikoli, koji se bavio filmom i književnošću, kojeg ste izgubili prerano.
On za mene nikad nije otišao. On je tu sa mnom i to je to. Mislim da ne postoji teži udarac u životu.
Što vas je motiviralo da nakon njegove smrti objavite "Bol i druge priče", zbirku priča koje su izašle iz njegova pera?
Moj sin Nikola jako je dobro pisao i puno je pisao kad nije snimao. Režirao je nekoliko odličnih kratkih filmova i puno je radio sapunice. Nažalost, dogodilo se to što se dogodilo, ostalo je dosta nedovršenih stvari, ali i nekih priča objavljenih po nekim časopisima, također i u Večernjaku, i ja sam to skupio i napisao uvod i jednu priču. Ta priča opisuje naše posljednje zajedničko putovanje, u New York, upravo na premijeru filma "Lea i Darija". Moj sin još je u avionu rekao: "Slušaj, imam točnu adresu groba Isaaca Singera", nobelovca i velikog pisca kojeg obožavamo. I mi smo odlučili našu prijateljicu Nenu Komaricu zamoliti da nas preveze u New Jersey na to veliko židovsko groblje, na deseto polje, gdje nas je snašao snijeg do koljena.
I onda smo počeli čistiti grobove, dok nismo stvarno našli grob Singera i njegove pokojne supruge Alme, a odmah pored i grob njezina prvog muža. Kako Židovi imaju običaj da ostave kamen kad posjete neki grob, tako je tada bilo 15-20 tih kamenja na Singerovu grobu, kažu da je to religiozni običaj, međutim, istina je sasvim drukčija, zapravo su odlagali kamenje na grobove da ih ne bi divlje životinje iskopale. Uglavnom, Nikola i ja smo se pogledali, i Nena kaže: "Nemojte, dečki!" Ali vraga, Nikola je uzeo jedan kamen za uspomenu, a jedan kamen uzeo sam ja. I vratimo se mi u Hrvatsku i nedugo potom otišao sam u Bukurešt na neki festival i jedna Židovka, američka producentica, kojoj sam ispričao kako smo uzeli dva kamena sa Singerova groba, kaže mi da to nismo smjeli učiniti. Na to ja njoj kažem: "Ali mi ga toliko obožavamo da nam valjda neće zamjeriti", a ona kaže: "Ma neće on, nego onaj koji je stavio taj kamen, taj će vam zamjeriti." I sljedeće godine na Mirogoju kod kamenoklesara dao sam ispiliti dva kamena i kad sam opet otišao u Ameriku, stavio sam na njegov grob to kamenje, a zadržali smo one originalne s groba. I onda se dogodi to što se dogodilo s mojim sinom, i sad si ja mislim je li nas Bog zaista kaznio zbog toga što smo učinili.
Puno puta ste tijekom razgovora spomenuli svoju drugu suprugu Lidiju, s kojom imate i blizance, sina i kćer. Kako ste doživjeli spoznaju da vam je život dao drugu šansu i da ste, u smislu obiteljskog života, u zreloj dobi zapravo krenuli ispočetka?
Ma Lidija me spasila! Kada je moja prva supruga umrla, bio sam šest godina udovac. Uvijek sam nastojao biti dobre volje i u jednom trenutku sve je stalo, ta dobra volja. I eto, na snimanju "Konjanika" ispao je čisti slučaj. Moja stalna tajnica režije Jasenka Gretić razboljela se i obećala da će poslati ženu za koju je rekla da je odlična. Ajde, kažem ja, pošalji. I ona je poslala Lidiju. I ostala je Lidija. Postali smo roditelji blizanaca, koji su napunili 21 godinu. Kći se zove Nika, po mom pokojnom sinu Niki, studira socijalni rad na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Sin studira Pravni fakultet u Splitu i živi u stanu moje pokojne majke. Kad se rodio, razmišljao sam o njegovu imenu i pitao se: kojeg ja najsretnijeg čovjeka poznajem? I onda sam se sjetio jednog koji je pušio Gauloises i Gitanes, pio gemišt, obično imao barem dvije ženske, hodao po svijetu i dirigirao, a to je Lovro Matačić, i onda sam sinu dao ime Lovro. Supruga i djeca su me spasili. Novi život su mi udahnuli, pa koliko traje, traje, ali s obzirom na to da je moja majka živjela 90 godina, trajat će.
Za svoje televizijske i igrane filmove dobili ste nekoliko glavnih nagrada, kao što je nagrada Fipresci u Berlinu, Diploma Bergamo Film Festivala i najveće nagrade na nacionalnim festivalima. Također ste i dobitnik nagrade Vladimir Nazor za životno djelo...
... živog su me pokopali, ha ha!
Što vam znače nagrade?
Nekako, osjećaš laganu satisfakciju, ali svaka nagrada zapravo je privremeni doživljaj. Drago ti je kad je primiš i onda zaboraviš za pet minuta. Zapravo nema neko dublje značenje, u smislu prestiža u društvu, i nipošto ne bi bilo dobro da se čovjek zanese i za sebe misli da je genij. Mislim, lijepo je primiti nagradu kao priznanje za svoj rad, ali ne pridajem im preveliku važnost.
Filmove o Titu mogli su tada snimati samo probrani i dokazani. Zato je Šova otpao.