Rupi Kaur je danas najpoznatija svjetska pjesnikinja mlađe generacije, a “Tijelo dom” njezina je treća ukoričena zbirka pjesama. Sve ih je (vrlo promptno) objavio njezin hrvatski izdavač Stilus (urednica Ingrid Drinković, prijevod Ira Martinović, 129 kuna). I ovdje je na djelu moćan poetski glas velike kreativke iako je ovo definitivno najmračnija od svih triju zbirki. Krug njezinih tema postao je isti: žensko tijelo, ženske emocije, ženska patnja, ženske sudbine... Život žene!
No čini se da su godine, iskustvo, pa i iskušana slava, pomalo prigušili rubove blještavog svjetla koje je oduvijek obasjavalo njezine stihove, kao i ilustracije koje ih prate. Dojam je kao da mrakovi skriveni duboko u njoj sve lakše probijaju postavljene brane, da unatoč vremenu koje prolazi jačaju demoni prošlosti. Ljubav (ne isključivo samo ona erotska usmjerena prema muškarcu) kao da više nije dovoljna da bude pokretač života jer sve ono teško, ružno i tragično što se u tom životu dogodilo pomiče jezičac na vagi koja počinje naginjati u tamu.
Tako je ovdje zapravo mnogo sumnje u sebe samu, ali nije to onaj osjećaj nesigurnosti s kojim zapravo nauči živjeti svaka žena. Ovdje pjesnikinja stenje pod kapitalističkim očekivanjima savršeno uspješnog života koji joj se čini nedostižnim, a taj osjećaj nedostatnosti prvenstveno izvire iz seksualnog zlostavljanja kojem je bila izvrgnuta kao mala djevojčica, o čemu piše vrlo otvoreno. Baš kao što je otvorena kada piše o migrantima (kojima njena obitelj pripada) ili teškom izrabljivanju kojem je na poslu bio izložen njen otac, koji nije imao drugog izlaza nego šutjeti i raditi, a sve kako bi prehranio obitelj.
Unatoč svim tim teškim temama Rupi Kaur ponovno nudi stihove u kojima se zapravo može pronaći svaka žena. Sve su to emocije koje su nam bliske, strahovi koji žive i u nama, iskustva kroz koja smo i same prošle. Ovog puta to nisu stihovi koji će nas tješiti prije spavanja, ali mogu biti prvoklasna ‘budnica’ i svakojutarnja priprema za okrutni svijet koji nas očekuje baš svakog dana.