Orkestar i čitava institucija Zagrebačke filharmonije nemaju svoj dom, ali njihov podstanarski status u dvorani Lisinski uglavnom nije poznat, niti bi u konačnici trebao zanimati njihovu publiku. Filharmonijski ravnatelj Miljenko Puljić mene nije trebao uvjeravati u notorne činjenice koje mi je neki dan ponovno iznosio, ali je prilično zapanjujuće da Grad Zagreb, utemeljitelj i vlasnik Filharmonije, u projektu koji predlaže Puljić još uvijek nije prepoznao računicu čistog dobitka, kako onog financijskog, tako i kulturno-razvojnog.
Dobar povod za aktualiziranje ove teme je prošlotjedno gostovanje Zagrebačke filharmonije u mađarskom gradu Pečuhu, u okviru razmjene orkestara. Naime, u tjednu u kojem je zagrebački orkestar nedavno bio u gostima kod Beogradske filharmonije u sklopu regionalnog ciklusa “Točka, tačka, pika”, pred publikom u Lisinskom zamijenila ju je Panonska filharmonija iz Pečuha.
Tako to rade Mađari
Poučan je i primjer Beogradske filharmonije, čija je svakovrsna obnova i napredovanje pod upravom Ivana Tasovca počela upravo uređenjem njihove već oronule zgrade u kojoj je uređena i sjajna moderna dvorana, doduše sa svojih tristotinjak mjesta premala za velike koncerte, ali sjajna za pokuse, snimanja i najraznovrsnije manje programe. Panonska filharmonija iz Pečuha dobila je, pak, prije dvije godine svoj novi dom. Mađarski grad od 150 tisuća stanovnika, u sklopu priprema za godinu u kojoj je bio Europska prijestolnica kulture, svom je orkestru izgradio potpuno novu suvremenu dvoranu od 999 mjesta. Da je jedno mjesto više, prema važećim europskim zakonima održavanje i propisane mjere sigurnosti, poput primjerice broja vatrogasaca, bile bi strože i skuplje. No, za Pečuh to je sasvim dovoljno, a bilo bi i za Zagreb, uvjeren je ravnatelj ZF Miljenko Puljić. Filharmonija bi u vlastitoj dvorani mogla svaki koncert izvesti više puta, a da pri tom ne ovisi o slobodnim terminima i visokom najmu svakog termina u Lisinskom. Ne kriveći upravu Lisinskog koja im izlazi u susret kad god može i koja posluje onako kako joj Grad propisuje, Puljić ukazuje na apsurd da Zagrebačka filharmonija, proslijeđujući novac iz proračuna i vlastitih prihoda na račun Lisinskog, zapravo financira vlastitu konkurenciju, budući da se Lisinski bavi i organizacijom koncerata gostujućih orkestara.
Hotel, restorani i trgovine
Filharmonija bi u svojoj dvorani mogla imati i više pokusa i više koncerata, glazbenici i gostujući umjetnici, pa i publika, imali bi veći komfor, mogli bi raditi i ljeti, a koncertna dvorana, kao i sav prateći pogon, mogli bi poslužiti i u druge namjene. Utoliko više što je zamišljena idealna lokacija za gradnju u sada prilično neiskorištenom sjeverno-istočnom uglu kompleksa Zagrebačkog velesajma. Puljić već godinu dana tvrdi da ima i ozbiljnog inozemnog investitora koji bi u potpunosti financirao gradnju dvorane, pod uvjetom da mu se dio gradskog zemljišta, čiji bi vlasnik ostao Grad, dodijeli za gradnju hotela i gastro-trgovačkog kompleksa uz koncertnu dvoranu.
Riječ je o sadržajima koji su potrebni i samoj Filharmoniji i njenoj publici. A da ne govorimo o velikom dobitku za daljnji razvoj Novog Zagreba. Stoga je legitimno postaviti pitanje što se čeka i nije li možda projekt “prečist” i prejednostavan za način poslovanja Grada Zagreba.