“Lazar” Larsa Keplera (Fraktura, urednica Iva Karabaić, prijevod Sandra Ljubas, 149 kuna) sedmi je roman o inspektoru Jooni Linni. Već i ime otkriva: okrutni serijski ubojica koji ubija sve što je njegovoj žrtvi drago kako bi žrtvu natjerao da se ubije sama doslovno je “oživio”, ustao iz mrtvih. I okomio se iznova na inspektora Linnu i njegove suradnike.
I to je otprilike sve što smijemo reći o ovom romanu, koji smo ljubaznošću Frakture pročitali prvi, a da ne pokvarimo čitalačko uzbuđenje ovim napetim trilerom koji je svojevrsni vrhunac dosadašnje priče te jasno daje do znanja da uzbuđenja idu dalje u sljedeći roman iako ne znamo tko je sve uspio preživjeti.
Red je stoga pozabaviti se autorstvom bračnog para Ahndoril. Lars Kepler je, naime, pseudonim pod kojim trilere piše dvoje švedskih književnika: Alexandra Coelho Ahndoril i njezin suprug Alexander Ahndoril. Oni u ovom serijalu propituju samu srž zla, onog zla koje nadilazi opće ljudsko poimanje i pri tome se uopće ne zamaraju tražeći mu neke uzroke i početke koje bi to zlo sveli na postupke čiji se motivi mogu razumjeti.
Zbog te su autorske odluke postali svojevrsni rodonačelnici inovativnog postupka kojim su jezik, ali i narativne postupke najkrvavijih bajki, mitova i fantasy romana “preveli” na jezik suvremenog trilera. I to odlično funkcionira. Čitatelj se tako jednostavno ne pita kako je okrutni ubojica ušao u zaključan stan u kojem spava iskusna i naoružana policijska istražiteljica, nego vjeruje u supermoći ubojice, baš kao što čitajući fantasy vjeruje u moći zlih vještica, čarobnjaka, vila...
Ovaj postupak u ovom su romanu Ahndorili doveli do savršenstva te stvorili štivo koje ledi krv u žilama i u kojemu čitatelj iz stranice u stranicu strepi nad sudbinom (nevinih) žrtava, čak i kada zna da im spasa – nema.