U Zagrebu je u 89. godini preminula Goranka Vrus Murtić, akademska slikarica čiji je život bio neraskidivo isprepleten s umjetnošću, kako onom vlastitom, tako i onom njezinog supruga, jednog od najvećih hrvatskih slikara 20. stoljeća, Ede Murtića. Rođena 22. veljače 1937. u Velikoj Gorici, svoj je umjetnički put započela na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 1960. diplomirala u klasi profesora Otona Postružnika. Dodatno se usavršavala kao suradnica u prestižnoj Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, ključnom mjestu formiranja brojnih generacija hrvatskih umjetnika. Njezin je rad, iako često u sjeni monumentalnog opusa njezinog supruga, predstavljao autentičan i snažan umjetnički izričaj. Kritika je u njezinom slikarstvu prepoznavala veliku strogost prema vlastitom djelu te čvrstu logičku povezanost koja je uporište nalazila u intuitivnom i iracionalnom, stvarajući djela koja pulsiraju unutarnjom energijom.
Njezino slikarstvo odlikovali su dramatični ritmovi linija i zvučni akordi boja, osobito u ranijoj fazi apstraktnih kompozicija poput djela "Razdor zvuka" iz 1984. godine. Kasnije se, u ciklusu "Zemlja", okrenula zagasitijim tonovima i motivima koji su asocirali na krajolik i vegetaciju, pokazujući svestranost i neprestanu evoluciju svog umjetničkog jezika. Osim slikarstva, Goranka Vrus Murtić uspješno se bavila i drugim disciplinama, poput emajla, tapiserije i kostimografije, potvrđujući svoju kreativnu širinu. Unatoč tome što je javnost percipirala kao suprugu velikog umjetnika, ona je sama često isticala kako se nikada nije osjećala podređenom. Smatrala je da je slikala što je htjela i kada je htjela, a svoj život, proveden uz Edu Murtića tijekom 49 godina braka u kojem su dobili sinove Marka i Ranka, doživljavala je kao integralni dio vlastitog stvaralačkog procesa.
Nakon smrti Ede Murtića 2005. godine, Goranka Vrus Murtić preuzela je ključnu ulogu u očuvanju i promicanju njegove neprocjenjive ostavštine. Kao članica osnivačkog odbora i uprave Fondacije Murtić, postala je neumorna čuvarica tisuća umjetnina, goleme dokumentacije i autorskih prava. Upravo je ona, kako je i sama govorila, desetljećima sustavno prikupljala najvažnija djela svog supruga, svjesna njihove vrijednosti za nacionalnu kulturu. Još početkom dvijetisućitih, u intervjuima je naglašavala kako je četrdeset godina skupljala kolekciju, pa čak i otkupljivala neke slike kako bi zaokružila pojedine cikluse, odbacujući svaku mogućnost prodaje jer je u očuvanju opusa vidjela "najveću intimnu vrijednost" i altruizam prema umjetnosti.
Ta posvećenost rezultirala je i dugogodišnjom, nažalost često uzaludnom borbom za osnivanjem muzeja u kojem bi Murtićeva donacija bila trajno smještena i dostupna javnosti. Obitelj je bila spremna darovati gradu Zagrebu i državi golem broj slika, no taj je čin uvijek bio uvjetovan osiguravanjem adekvatnog i reprezentativnog prostora. Jedna od najozbiljnijih ideja bila je ona o uređenju zgrade "Ferimporta" na Trgu maršala Tita, današnjem Trgu Republike Hrvatske, koja bi postala "kristalna kocka vedrine i kulture". Goranka Vrus Murtić imala je jasnu viziju prostora s kavanom, fluktuirajućim izložbenim prostorom za svjetska imena te katovima posvećenim donatorskoj zbirci. Nažalost, kao i brojni drugi pokušaji, uključujući i onaj u Vrsaru gdje je obitelj imala ljetni atelijer, i ovaj je plan ostao nerealiziran, svjedočeći o trajnom nedostatku sluha vlasti za kapitalne kulturne projekte.
Ideja o Murtićevom muzeju bila je životni projekt obitelji, no unatoč brojnim obećanjima političara, od gradonačelnika Milana Bandića koji je 2010. najavljivao trajno rješenje, pa sve do danas, Zagreb i dalje nema prostor posvećen jednom od svojih najvažnijih umjetnika. Goranka Vrus Murtić je s gorčinom govorila o tim neispunjenim obećanjima, nadajući se da će se nakon svakih novih izbora stvari pokrenuti s mrtve točke. Njezina borba bila je simbol šireg problema odnosa hrvatskog društva prema vlastitim velikanima, koji nakon smrti prečesto padaju u zaborav, dok njihovi opusi ostaju prepušteni brizi obitelji umjesto sustavnoj brizi institucija. Unatoč svemu, zahvaljujući naporima Fondacije i obitelji, organizirane su velike retrospektivne izložbe, poput one "Murtić 100", koje su iznova potvrđivale nevjerojatnu snagu i aktualnost Murtićevog slikarstva.