Depresija, sati, dani, tjedni, pa i mjeseci provedeni na kauču kao na splavi za spašavanje. Šutnja i nemoć. Je li to uobičajena slika intelektualca današnjice? Takvim ga predstavlja Ivana Sajko u romanu "Male smrti" (Fraktura, urednik Seid Sedrarević, 139 kuna). Autorica je očito neke svoje životne dileme, pitanja, situacije 'prevela' u muški rod. Glavni junak njezina romana posve je izgubljen u trenutku kada ga čitatelj sreće u vlaku kojim bježi u Berlin. Ali dok se (uglavnom bez točke, tek s pokojim zarezom i novim poglavljima) redaju njegove misli, a ritam raste, postaje jasno da je potonuće u depresiju jedini mogući 'odgovor' mislećeg bića na svijet u kojem živimo, na društvo koje gomila probleme, ali ne čini ništa da ih riješi.
Za junaka ovog romana okidač je migrantska kriza, prizori kojima je svjedočio, scene koji su ga doslovno progutale i povukle na dno, situacije u kojima je izgubio i sebe samog i smisao života. No zbog nemogućnosti da o tim situacijama govori, a kamoli da o njima piše, raspada se prvo njegova veza sa ženom koju istinski voli, a zatim i sve ostalo. Autorica pomno, miješajući prošlost i sadašnjost, prikazuje taj raspad. Naime, majka glavnog junaka je s dvojicom sinova pobjegla od nasilnog supruga, a kako bi prehranila djecu, i ona je postala migrantica – žena na privremenom radu u Njemačkoj, dok su njezini dječaci bili u domovini, na selu, s njezinom majkom. Stav Ivane Sajko i više je nego jasan: odlasci nisu lagan posao (posebno kada poput junakinje iz romana za ruku vodiš malog dječaka), pa tako svaki od njih znači – malu smrt.
Uz tematiku i snažne poruke, ovaj roman treba čitati i zbog autoričine nepodnošljive lakoće pisanja. Zbijene i guste, njezine su rečenice zapravo lako prohodne, snažno i postojano zavlače vam njezina junaka pod kožu, te svatko lako shvaća i zašto ga toliko 'žulja' ta koža, zašto se odlazak, pa i bijeg, nametnuo kao jedino rješenje, ali i zašto se ne nazire svjetlo na kraju tog tunela koji vodi u Berlin, ali ne nužno i u miran život.