Kada se spomene ime Ivana plemenitog Zajca, prva je asocijacija monumentalna figura hrvatske glazbe, autor besmrtne opere "Nikola Šubić Zrinjski" i čovjek čije je ime postalo sinonim za čitavu jednu epohu.
Rođen u Rijeci na današnji dan, 3. kolovoza 1832. godine u obitelji češkog vojnog kapelnika i majke njemačkog podrijetla, Zajc je bio predodređen za glazbu. Unatoč očevu inzistiranju na studiju prava, njegov iznimni talent, vidljiv od šeste godine kada je prvi put javno nastupio, odveo ga je na prestižni Konzervatorij u Milanu.
Ondje je briljirao, a nakon povratka u Rijeku i osmogodišnjeg uspjeha u Beču, gdje se proslavio kao majstor operete, donio je prijelomnu odluku. Ponesen patriotskim zanosom i na poziv hrvatskih kulturnih prvaka poput Augusta Šenoe, 1870. godine stiže u Zagreb. Njegov zadatak bio je golem: utemeljiti prvu stalnu nacionalnu opernu kuću, okupiti ansambl i stvoriti repertoar koji će odjeknuti duhom naroda. Svojim dolaskom započelo je takozvano "Zajčevo doba", razdoblje u kojem je neumorno skladao, dirigirao i podučavao, ostavivši iza sebe opus od preko tisuću dvjesto djela i neizbrisiv trag u temeljima hrvatske kulture.
No, iza slike glazbenog velikana krio se čovjek fascinantnih navika i gotovo opsesivne discipline. Suvremenici su ga opisivali kao osobu iznimne pedantnosti i točnosti, čovjeka koji je prezirao kašnjenje i čiji je radni dan započinjao dok je grad još spavao. Ustajao je redovito u četiri sata ujutro kako bi u potpunoj tišini skladao, a jedini zvuk koji bi se čuo iz njegove radne sobe bio je tihi zvižduk melodija koje su se rađale u njegovoj glavi.
Ta nevjerojatna radišnost bila je ključna za ispunjenje golemog zadatka koji ga je čekao u Zagrebu. Legenda, koja se i danas prepričava, kaže da je svoju prvu operu na hrvatski tekst, "Mislav", skladao putujući vlakom na relaciji Beč-Zagreb, ispisujući note u ritmu kotača koji su ga vozili prema novom poglavlju života. Iako za tu anegdotu ne postoje čvrsti dokazi, ona savršeno oslikava hitnost i strast s kojom je pristupio svom poslanju. Praizvedba "Mislava" 2. listopada 1870. godine, na libreto Franje Markovića, nije bila samo premijera jedne opere; bio je to svečani čin rođenja stalnog opernog kazališta u Hrvatskoj, a Zajc je stajao u samom središtu tog povijesnog događaja kao njegov glavni arhitekt.
Njegova povezanost sa Zagrebom i sudbinom njegova naroda nije bila samo profesionalna, već duboko osobna i proživljena. To se najbolje pokazalo u jesen 1880. godine, kada je grad pogodio katastrofalan potres. Ujutro 9. studenog, tlo se zatreslo silinom koja je rušila krovove, urušavala zidove i tjerala prestravljene stanovnike u bijeg. Dok su mnogi napuštali razrušeni grad tražeći sigurnost, Ivan Zajc je ostao.
Umjesto straha, u kaosu i patnji pronašao je inspiraciju. Kao istinski kroničar svoga vremena, osjetio je dužnost da glazbom zabilježi tragediju koja je zadesila njegov grad. U tjednima koji su uslijedili, dok su se podrhtavanja tla još osjećala, skladao je potresnu kantatu "Zemljotres". To djelo, prožeto dramatičnim tonovima i glazbenim opisima užasa, ali i nade, nije bilo samo umjetnički odgovor na katastrofu, već i čin solidarnosti i ohrabrenja. Praizvedba u veljači 1881. godine, svega nekoliko mjeseci nakon potresa, u izvedbi pjevačkog društva "Kolo", bila je snažan simbol otpornosti i duhovne obnove grada, a Zajc se još jednom potvrdio kao umjetnik čije je srce kucalo u istom ritmu kao i srce njegove domovine.
Ipak, Zajčevo doba u Zagrebu nije bilo obilježeno samo trijumfima. U pozadini njegova golemog stvaralačkog i organizacijskog rada odvijala se drama koja je godinama potresala kulturnu scenu i prerasla u jedan od najvećih skandala u povijesti hrvatskog kazališta. U središtu sukoba bila su dva titana: Ivan Zajc i književnik August Šenoa. Ironično, upravo je Šenoa bio jedan od onih koji su zdušno zagovarali Zajčev dolazak u Zagreb.
Međutim, njihov se odnos s vremenom pretvorio u otvoreno neprijateljstvo. Kao gradski senator i kazališni intendant, Šenoa je imao drugačiju viziju nacionalnog teatra. Smatrao je da se Zajc previše oslanja na talijanske glazbene uzore, da su libreta njegovih opera nedovoljno kvalitetna te da repertoar nije u skladu s realističkim duhom vremena koji je on promicao u književnosti. Polemike su se vodile javno, putem oštrih novinskih kritika i izvješća u kojima je Šenoa nemilosrdno napadao Zajčev umjetnički smjer. Zajc, ponosan i uvjeren u ispravnost svojih odluka, branio je svoj repertoar kao nužan za razvoj ansambla i privlačenje publike. Taj sukob dviju dominantnih ličnosti, dviju nepomirljivih umjetničkih vizija, kulminirao je 1889. godine Zajčevim odlaskom s mjesta ravnatelja Opere. Bio je to gorak kraj jedne ere, no Zajc se nije predao.
Nakon odlaska iz kazališta, potpuno se posvetio pedagoškom radu u Hrvatskom glazbenom zavodu, gdje je do umirovljenja 1908. odgajao generacije novih pjevača i glazbenika. Iako povrijeđen, nikada nije izgubio vjeru u svoju misiju. Njegova intimna korespondencija otkriva čovjeka duboko povrijeđenog umjetničkog ponosa, ali i neiscrpne želje da se izdigne "iznad uskih prilika tadašnjeg Zagreba" i pokaže svijetu snagu svoje kreativnosti. U tome je i uspio. Njegov život nije bio samo nizanje opusa, već neprestana borba za uzdizanje hrvatske glazbe na europsku razinu. Ivan plemeniti Zajc ostaje upamćen ne samo kao skladatelj koji je svom narodu podario najljepše rodoljubne melodije, već i kao neumorni graditelj koji je postavio temelje na kojima i danas počiva hrvatski glazbeni život.
Gdje su današnji pisci hrvatskih opera? Očito kao i mnogo toga hrvatskoj kulturi nikome potrebni.