Novinarka u kladama: "Osjetila sam strah i klaustrofobiju"

Prvo nelagoda, potom blaga klaustrofobija obuzela me kad sam se uvlačila u uspravan željezni sarkofag nalik na stražarsku kućicu zakamufliranu izgledom djevojačkoga tijela, na čijem je vrhu stilizirana ljudska glava. "Pripazi da se ne ozlijediš, unutra su željezni šiljci", čula sam kako govori fotograf koji je čekao da novinarka kao model na svojoj koži iskusi i zamisli barem malen dio torture koju su prolazili ljudi srednjega vijeka, sve do 18. stoljeća. Pogled na dugačke, grube šiljke željeznih čavala duge više od desetak centimetara, koji su raspoređeni u visini od ramena do bokova, ispunio me jezom, strahom. Kakav je to um izmislio ovako perfidnu torturu ljudskoga tijela ovom napravom?

Unutra baš i nema mnogo prostora za izmicanje tijela ni lijevo ni desno, treba paziti i ostati u uspravnom stavu jer bi se prijeteći šiljci mogli zabosti u kožu, oštetiti bubreg, srce, trbuh. Osjećaj da bi netko mogao drugu osobu zatvoriti u kapsulu koja čavlima oštećuje tijelo kad se čovjek pomakne, klone od umora, straha ili mučenja, postavlja pitanje kakvo je zlo trebao taj netko napraviti da bi došao u unutrašnjost kapsule i ondje polako umirao na mukama. A prvi opis te srednjovjekovne sprave za mučenje koja se naziva nirnberška djevica ili željezna dama i koja pokazuje dugotrajnu agoniju mučenja i konačnog umiranja na mukama donio je 1515. godine njemački autor Gustav Freytag u knjizi "Prizori iz njemačke prošlosti".

Sarkofag za krivotvoritelje

Detaljno je ispisao kako je jedan krivotvoritelj završio u "sarkofagu", izdržao tri dana trpeći stravične grčeve, sve dok nije izdahnuo u podzemnim tunelima nirnberške tajne sudnice. Tako je u svijet krenula priča o "nirnberškoj djevici", toj omraženoj spravi koja je oblikom podsjećala na tijelo djevojke, a u nazivu je točno locirala da se zamisao o mehaniziranom mučenju pojavila u srednjovjekovnoj Njemačkoj. Čudan je osjećaj kad se iz te mračne sprave izađe "na svjetlo dana", makar sam ušla unutra svjesna da je moje uživljavanje sasvim bezopasno u odnosu na vrijeme davne 1515. godine.

U zagrebačkom Arheološkom muzeju upravo je otvorena gostujuća izložba "Srednjovjekovne sprave za mučenje" koja pokazuje 54 rekonstruirana stroja za mučenje među kojima su razapinjač, vještičji stolac, pokorničke halje, sramotne maske, pojas nevinosti i sva sila bodeža, sjekira, šiljaka, kotača i ostalih nemilih izuma. U cijeloj toj putujućoj izložbi, čiji je autor Piotr Buczkowski koji dolazi iz Poljske (tvrtka Mondo), nalaze se i klade koje su u srednjem vijeku bile gotovo obvezan inventar u svim europskim gradovima. Tu počinje priča o mračnom srednjem vijeku i njegovoj crnoj kronici koja se s vremenom nastojala potisnuti, zaboraviti. A da tortura ne završi tek u literarnim opisima, pobrinuli su se sakupljači poput gospodina Buczkowskog koji pokazuje mučan inventar i postavlja pitanje kakvi su to umovi u određenom civilizacijskom trenutku mogli smisliti tako perfidne načine uništavanja ljudi, najčešće neistomišljenika, osoba koje se nisu slagale s nekim u gradskoj vlasti, vlastodršcima ili centrima moći. Suđenja i torture provodila je inkvizicija, a ponajviše je riječ o spravama za tjelesno kažnjavanje.

"Svinja" žulja, steže čelo, čupa...

Ovu šokantnu izložbu već su vidjeli posjetitelji u Danskoj, Litvi, Njemačkoj, Estoniji, Poljskoj. Jedan od podlih načina javnoga kažnjavanja jesu okovi ili maske sramote koji spadaju u skupinu sredstava za tjelesno kažnjavanje. Kad se, primjerice presudilo da neki sitni prijestupnik bude "zahaklan" u drvene klade, on je na ulici bio vidljiv svima koji su dolazili na tržnicu ili ulazili kroz gradska vrata. Namjera je bila ne samo mučiti žrtvu već i zaštititi zajednicu od prijetnje koju su predstavljali neistomišljenici. Klade su bile rezervirane za lažove, lopove, pijance i svadljive žene. Ta se metoda kažnjavanja smatrala blagom, ali postajala bi teža ako bi prolaznici dodatno kažnjavali nepomičnu žrtvu, ubadali bi je oštrim predmetima, šamarali, udarali, nanosili joj opekline ili je čak sakatili. Čak je i jače škakljanje žrtvinih bokova ili lica postajalo nepodnošljivo. Ovakvi slučajevi oslikavaju tanku granicu između potrebe da se održi red i mir i sadističkih tendencija javnosti. Žrtva je bila prepuštena mučiteljima, bez obzira na to je li išta "kriva" ili ne. Važno je bilo pokazati drugima i cijeloj zajednici kako prolaze neistomišljenici.

Sramotna maska u obliku svinje stavljala se na glavu onima koje su gradske vlasti obilježile zbog nekoga postupka koji njima nije odgovarao. Tko je jednom morao staviti takvu masku na lice, bio je zauvijek obilježen i morao se iseliti iz grada. Zajednica ga je šikanirala jer su zbog te maske svi mogli vidjeti da je on na neki način prekršio zakon ili običajno pravo, napravio nešto što se moglo nazvati "svinjarijom", pa je zato maska u obličju svinje kao prljave životinje.

Na svojoj glavi isprobali smo i tu sramotnu masku. Nimalo ugodno, žulja na potiljku i na čelu, steže vratne žile i pritišće tjeme, čupa kosu, ograničava pokrete glave. A ispod one male isturene svinjske njuške osjećala sam se kao da je ta njuška velika, poput one najveće slonovske surle. Doista ponižavajući tretman, osobito zato što se može prepoznati osoba koja nosi tu svinjsku masku. A željezna maska koja ima širok otvor usta s isplaženim jezikom (na slici je drži autor izložbe) bila je za kažnjavanje verbalnih prijestupa.

Stravična tortura vodom

– Mučenje vodom jedan je od stravičnih načina mučenja. Jedan oblik torture sastojao se u tome da se posebno načinjen lijevak ugura žrtvi u usta te joj se kroz njega u tijelo ulije velika količina vode. Krvnik bi udarao žrtvu u trbuh nabrekao od vode. Kod drugog su se načina mučenja vodom žrtvi u grlo gurale platnene vrpce koje su se postupno zapetljavale i punile vodom, pa se žrtva gušila. Ako bi nesretnik preživio, krvnik bi iznenada izvukao platno, čime bi nanio teške ozljede i oštećenja unutrašnjim organima.

Postojalo je i polijevanje gologa tijela mlazom ledene vode, objašnjava nam koordinatorica izložbe Maja Bunčić, kustosica Arheološkoga muzeja.

Kako je došao na ideju o prikupljanju ovih sprava? Autor izložbe Piotr Buczkowski, koji živi na sjeveru Poljske, blizu Gdanjska, kaže da mu je ideja sinula u Italiji, za jednoga posjeta Veroni.

Ondje je društvo ljubitelja srednjovjekovlja smislilo kako bi na osnovi istraživanja literature bilo moguće prikupiti zbirku tih strašnih naprava koje podsjećaju na srednjovjekovnu crnu kroniku. Pronađen je manji broj predmeta, a glavnina je rekonstruirana prema dokumentima i brojnim umjetničkim crtežima koji su zorno prikazali mučitelje i žrtve.

A u kojim je europskim zemljama bilo najviše mučenja? Autor izložbe kaže da se to najviše radilo u sjevernoj Italiji, Španjolskoj, Francuskoj i Njemačkoj. – Ne zaboravimo da su sve ove sprave u srednjem vijeku bile jako skupe, pa je logično da su, primjerice, željezne sramotne maske iskovane ondje gdje je bilo veće bogatstvo – tumači on.

Muškarci mučitelji, žene žrtve

Dok su mnogi mediteranski gradovi imali "stupove srama" poput našega Dubrovnika, i katolička Poljska imala je svoje načine kažnjavanja, iako mnogo blaže od ovih koje ilustriraju ove rekonstruirane sprave.

Autor izložbe navodi kako je najviše dokumenata o kažnjavanju našao zapravo posredno, preko svojih prijatelja pravnika. Oni su odradili glavninu posla jer su pronašli zapise, a on je došao "na gotovo".

Jedan dio prikaza našli su na crtežima i grafičkim listovima, na umjetničkim slikama. Primjećujemo da izložba pokazuje kako su mučenice prečesto bile žene, dok su mučitelji bili ponajviše muškarci. Kako to? – Mogući zaključak može biti taj da su muškarci pokazivali svoju snagu, a žene su se više koristile svojim emocijama i mozgom. Tako je ženski dio populacije na neki način plašio muškarce. Zato su muškarci imali svoja mjerila, branili i zadržavali svoju (nad)moć – objašnjava autor izložbe koja se može pogledati u Zagrebu do 19. lipnja.