Bivši SDP-ov ministar kulture, političar i leksikograf Antun Vujić uoči Interlibera objavio je zbirku raznorodnih priča, putopisa i eseja “Dostava rasutog tereta” s pomalo tajanstvenim podnaslovom “Deklasificirane priče”. Beletristički Vujićev prvijenac objavila je MeandarMedija Branka Čegeca, a knjigu je uredio Miroslav Mićanović. Ova neobična i intrigantna, u osnovi ipak memoarska knjiga, proteklog je tjedna i predstavljena javnosti u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.
Vujić je rođen 1945. godine u Dubrovniku, bio je riječki gimnazijalac, a studirao je i doktorirao u Zagrebu. Od 1974. godine radio je u Leksikografskom zavodu, kojem je 2012. godine postavljen za glavnog ravnatelj. Bio je glavni urednik Hrvatskog leksikona, Opće i nacionalne enciklopedije u dvadeset knjiga te mrežne Proleksis enciklopedije. Godine 1968. godine pokrenuo je Omladinski tjednik, sudjelovao je u Hrvatskom proljeću, a 1989. godine bio je utemeljitelj i predsjednik Socijaldemokratske stranke Hrvatske. Nakon ujedinjenja sa SDP-om 1994. godine postao je predsjednik Savjeta SDP-a. Vujić je bio saborski zastupnik u više saziva, a bio je i inovativni i reformatorski ministar kulture u Vladi Ivice Račana. Uz brojne enciklopedijske radove, objavio je i nekoliko knjiga, a 1997. godine dobio je i državnu nagradu za znanost.
Ljudi vas prepoznaju kao političara i leksikografa te političkog publicista. Otkuda sad vaš ulazak u beletristiku, i to u sedamdesetoj godini života?
Čini mi se da sam stekao naviku da neka egzistencijalna razdoblja ili životna poglavlja završim knjigom. Bavljenje filozofijom zaključio sam knjigom “Otvorena znanost i otvoreno društvo”, bavljenje politikom knjigom “Hrvatska i ljevica”, ministrovanje kulturom knjigom “Otvorena kultura”, bavljenje enciklopedistikom s nekoliko velikih enciklopedija i također knjigom “Acta lexicographica”.
Još nisam bio napisao ništa o onome između svega toga, pa sam si to dopustio kao neku vrstu produžetka života – međuživotom – i to drugim sredstvima – literarnim. Mislim da sam htio objasniti povezanost nekih ideja i motiva koji su me pratili u više oblika djelovanja – ponajviše samome sebi. Najprije se pitate gdje ste vi u svemu tome, a poslije i tko ste to vi? Za to su sedamdesete godine života posve prikladne.
Zašto se niste odlučili za klasične memoare? Zar je tako teško popu reci pop, a bobu bob?
U klasičnim memoarima obično se ne kaže popu pop niti bobu bob, nego se vlastiti lik projicira kao centar svemira, pa autor od popa postaje papa, a bob postaje grašak. Tome se na jednom mjestu u knjizi malo i podrugujem. Naprotiv, život i jest neki rasuti teret – sastoji se od slučajeva koje nije moguće povezati lažnom crvenom niti, iako poveznica ima. Ja sam pokušao „dostaviti“ ono što me je „teretilo“ u podlogama samih životnih orijentacija, od literature koja me fascinirala, do stavova koje sam formirao – često i u kontestaciji s okolinom. Tu je važno biti kritičan i na vlastiti račun, ako se želi nešto reći i o drugima.
U nekim pričama krijete imena svojih likova iako će svima biti jasno koje se javne osobe kriju iza vašeg prokazivača ili disidenta. Zašto ste se odlučili za priče s ključem?
Prokazivači, disidenti, predsjednici, stožernici, žrtve, svjedoci ... svi su oni likovi koji predstavljaju značenja, a ne likovi fakticiteta. U tome je valjda prednost književnog postupka, okrenut je univerzalnom, a ne pojedinačnom sve ako se na njemu donekle i zasniva. U književnom postupku može se reći više, jer transcendira ono dano. Istina nije neka tajna indiskretna fotografija. Književna istina je skup propozicija čiju istinitost određuje sustav u kojem su dane, a ne fakticitet iz kojega su moguće dijelom probrane.
Nemilosrdni ste i prema sebi, pogotovo kada opisujete i svoje poroke. Naravno, na početku knjige rekli ste da su svi likovi u knjizi, pa i vaš lik, fikcija, ali i da nema fikcije koja ne bi bila istina. Odlučite se, fikcija ili fakcija?
Nadam se da mi nećete brojiti poroke jer u knjizi ih uopće nemam, barem ne ja (ha, ha). Priče su dakle fikcija, ali su i fakcija, činjenje nove stvarnosti od neke postojeće stvarnosti, ako je to ta „fakcija“. A zašto su one ipak istinite – zato što se njihova istina izvodi iz njihova značenja, a ne iz njihove podudarnosti s nekim predlošcima. Mislim da nam književnost omogućuje da u stvarnosti prepoznajemo smisao koji odobravamo ili kojemu se protivimo; zato imena nisu važna ako se i navode. Književnost ne osuđuje, nego prosuđuje. U novinarstvu bi to bila kleveta jer tamo likovi ne predstavljaju značenja, nego se značenjima određuju likovi, često ih se i diskreditira. Ali u književnosti i markiz De Sade ima pravo na svoje fikcije i fakcije ako na njih i nema pravo u životu. Što je Hamlet, fikcija ili fakcija, i odnosi li se na Dansku ili na Englesku? Nekad su se pisci više ograđivali i prepuštali svojim likovima da govore za njih, tako Josephu Conradu njegovo „srce tame“ prepričava njegov lik – Marlow, a ne Conrad sam. Sad je to malo skraćeno pa pisci govore i u prvom licu nadajući se da neće biti bukvalno shvaćeni. Kad smo kod bukve, ako je to neka etimologija, ni Bukowski nije radio baš sve ono što je pisao; morao je piti mnogo više da bi dobio stav „okreni se gnjevno“, da bi vam prenio vlastitu žgaravicu, a da je stvarno onoliko pio, ne bi to stigao niti napisati.
Očekujete li nakon objave ove knjige prekid nekih prijateljstava i produbljivanje postojećih neprijateljstava? Razvod vjerojatno ne dolazi u obzir?
Ne očekujem baš nikakve drame, možda malo gunđanja zbog mogućeg nerazumijevanja i pokoje podbadanje. Oni koji bi dramatizirali morali bi se najprije prepoznati, što bi bilo toliko glupo da to ne očekujem ni od takvih neprijatelja – ako ih imam – ne znam. Svi koji su meni važni ujedno su mi i prijatelji.
Svojedobno ste kao ministar bili šef svojem izdavaču Branku Čegecu, koji je bio pomoćnik ministra kulture. Jeste li ga morali dugo nagovarati da vam objavi knjigu?
Najprije, dopustite, Brako Čegec nikada nije imao šefa. On je šef samoga sebe otkako ga znam, a surađivali jesmo, dapače zajedeno smo i promicali upravo književnu produkciju, tako da se u naše vrijeme Interliber proširio od jednog polupraznog na dva prepuna velesajamska paviljona. To se da statistički provjeriti, pa ostalo i ne spominjem. Inače, Branko i još neki moji prijatelji čitali su pojedine odlomke ove knjige dok je još bila u pisanju. Čegecova izdavačka kuća MeandarMedija bliska je izdavanju ovakvog tipa literature, pa mi je bilo drago kad se Čegec prihvatio da objavi knjigu. Razne moje knjige imaju i razne izdavače, prema nekoj logici, ali ako budem opet pisao nešto slično, spreman sam kleknuti pred Čegeca, što mi on vjerojatno ne bi dopustio jer zna da me ponekad zbog reume bole koljena.
Rođeni ste u Dubrovniku. Ali vi se ne uklapate u onu poslovicu koju pripisuju Dubrovčanima sa svima lijepo, ni s kim iskreno?
S tom poslovicom nešto nije u redu čim je toliko poznata, a trebala bi valjda biti neki tajni naputak samo za Dubrovčane. Očito, ta se poslovica toliko proširila da mi je drago što me u nju ne uklapate. Inače, jednom je Joža Manolić pohvalio moju knjigu “Hrvatska i ljevica”, a ja sam mu, htijući biti skroman, odgovorio da sam se prepustio i pisao iskreno! „ A to valjda ne“, odgovorio je vječni Joža. On vjerojatno bolje shvaća to s iskrenošću iako nije Dubrovčanin.
Sudeći po knjizi, imate smisla za pisanje komedija i satira. Možemo li očekivati i neki vaš komad za kazališnu scenu?
Neke najbolje komedije napisane su na stranicama tragedija, i obratno; često se tu jedno isprepliće s drugim. Ako pišete o Timonu Atenjaninu, o filantropiji i mizantropiji, morate napisati i komediju i tragediju istodobno. U ovoj knjizi, bez neke prethodne namjere, slobodno variram razne žanrove, naprosto kao način zahvaćanja teme, a teme nemaju rodove, vrste i žanrove. Osim toga, bitno je i mijenjanje tempa – pokušavam ne biti dosadan, pa vam se možda zato čini da je to blisko komediji i satiri. Što se kazališta tiče, moram najprije vidjeti hoće li Paolo Magelli prepoznati posljednju priču u ovoj knjizi, zove se Kralj ptica, i donekle je nastavak na njegove i Aristofanove Ptice, i ptičurine, koje je svojedobno izvodio u Dubrovniku. Tu sam i sam imao čast prijateljski malo sudjelovati, ali me Paolo svojim veličanstvenim redateljskim potezom aproprirao. Sada sam mu u Kralju ptica napisao i posvetu, a još je i glavni lik, glavna ptičurina. Međutim, on upravo radi nešto po Ivanu Vidiću, također mom prijatelju, za razliku od mene – pravom piscu – pa je bolje ne gurati se samoinicijativno na tu vrstu književnog propuha.
Vaša kulturna ministarska fotelja u Runjaninovoj ulici u Zagrebu kao da je ukleta. Da vam netko da odriješene ruke, biste li opet sjeli u nju?
Ne bih. Ta je mogućnost okončana izborima 2007., kada je još bilo smisla, ali su se izbori izjalovili. Ali, ako bi me i sada neki nešto pitali, mogao bih ponešto korisno reći, posebno vezano uz moj koncept autonomije kulture i kulturnog pluralizma. On nije vremenski ograničen. Inače, jednom sam se već našalio na isto pitanje – bih li opet bio ministar – pa sam odgovorio: „Niste me zaslužili dva puta.“ To je odmah podignuto na naslov novinarske optužnice „Hrvatska ne zaslužuje Vujića“. Zamislite, ja sam se smo šalio, a netko je to podigao u nebesa. Počašćen sam, iako nezasluženo.
Vi ste lik u romanu Pere Kvesića “Uvod u Peru K.”. Jeste li mu se odužili u svojoj proznoj knjizi?
Ja sam tamo vrlo sporedan lik jer je sam Pero glavni lik. On je najprije napisao memoare, za svaki slučaj, a onda ono ostalo. U tim memoarima me navodno pobijedio u partiji šaha. Odgovorio sam mu da bih u svojim memoarima svakako ja pobijedio njega. Tako stoji stvar s tim memoarima. Svatko pobjeđuje na svom terenu.
Očekujete li da će se zbirka priča “Dostava rasutog tereta” prodavati bolje od vaše političke knjige “Hrvatska i ljevica”?
Iskreno, o prodaji ne razmišljam. Meni je glavno da to pročitaju moji prijatelji i oni koji dijele slične dileme i iskustva, da razgovaramo o tim i sličnim temama. Ako je u pitanju širi interes, volio bih da se kroz ove priče ljudi još malo propituju na mojim predlošcima, da razmotre koliko su odluke koje čovjek donosi u životu impregnirane osobnim i tuđim iskustvima, i kakvim, pa i traumama od kojih neke mogu biti i literarne, da je dilema mnogo više nego rješenja, da nas određuju neki principi koji problematiziraju našu savjest, napokon da moramo vjerovati u istinu, pravdu, prijateljstvo, poštenje, i stalno se preispitivati jesmo li na tim pitanjima podbacili. Ova sklonost metodološkoj i egzistencijalnoj skepsi, dakle i autoironiji, možda je glavna odlika onoga što sam pokušavao izraziti i kroz znanstvenu i kroz političku, pa sada i kroz književnu publicistiku. Inače, koliko znam, knjiga “Hrvatska i ljevica” pokrila je troškove, dakle se i prodavala, a donijela je i meni jednu važnu nagradu. Nadam se da s ovim rasutim teretom ni Čegecova „dostava“ neće biti na gubitku.
Zar je Leksikografski zavod Miroslava Krleže, kojem ste još uvijek glavni ravnatelj, doista toliko nevažan hrvatskoj Vladi da je debelo zakasnila imenovati vašeg nasljednika?
Možda smatraju da je sve u redu pa da ne trebaju ni „nasljednika“ – šalim se, dakako. Poslije Krleže zapravo Zavod nema nasljednika, ali može funkcionirati bolje ili gore. Možda Vlada kasni s razlogom. Valjda se razmišlja treba li „nasljednika“ i tko bi to mogao biti, ili treba nekoga tko zna što je bolje, a što je gore za Zavod. Za to bi trebalo imati stručne referencije. To bi se inače dalo izvesti iz onoga što je napravljeno posljednjih godina, od stvaranja „mrežnog Zavoda“, do mnoštva publikacija i službenog visokog priznanja njegova znanstvenog statusa. •