Na predotvorenju Venecijanskog bijenala – 18. međunarodne izložbe arhitekture, u petak je, u monumentalnom prostoru venecijanskih Arsenala, predstavljen hrvatski doprinos toj prestižnoj svjetskoj izložbi. Projekt naziva "Same as It Ever Was", kažu njegovi autori, oda je suživotu divljeg i domaćeg, prirodnog i proizvedenog, živog i neživog. Osmišljen u obliku prostorne instalacije, inspiriran jedinstvenim lokalitetom Lonjskog polja, hrvatski paviljon iskustvo je koje budi sva osjetila.
Djelo je autorskog tima koji čine arhitekti Mia Roth, Tonči Čerina i Luka Fatović te dizajneri Vedran Kasap, Ozana Ursić, Niko Mihaljević i Ivica Mitrović. Prirodni je to nastavak njihova rada na prekrasnom novom kompleksu Posjetiteljskog centra Crna roda u Lonjskom polju te njihova od milja nazvanog, bestijarija promatračnica, inspiriranih bogatom prirodnom i kulturnom baštinom tog, jednog od najvećih i najbolje očuvanih poplavnih područja u Europi.
Na tim je bajkovitim vidikovcima temeljena i prostorna instalacija u središtu hrvatskog paviljona, skulptura ispletena od nježnih daščica jasena, koja iznad tla lebdi pričvršćena za posebno osmišljenu čeličnu strukturu. Njezin zagonetan i neuhvatljiv oblik u jednom trenu nalikuje na košnicu ili pak na vršu, a neke podsjeća, imali smo priliku čuti – i na demižon za vino.
– On sadrži fizičke i nefizičke segmente koji sempliraju i parafraziraju poznato, oslanjaju se na elementarno prepoznavanje temeljeno na kolektivnim memorijama. Ne predstavlja ilustraciju konkretnog ili mimikriju, već postoji na granici poznatog i podsvjesno prepoznatljivog, izaziva želju za otkrivanjem. Paviljon tako djeluje kao uređaj koji nakratko mijenja perspektivu našeg neposrednog okoliša – rekao je Tonči Čerina.
– Paviljon se u svom fizičkom segmentu sastoji od jednog pravilnog grida i jedne strukture koje se međusobno podržavaju – i statički i semantički. S obzirom na to da naš paviljon govori o suživotu prirode i ljudi – odnosno onoga što proizvodi kultura i onoga što dolazi iz prirode – tu smo misao željeli iskomunicirati i u samoj strukturi i obliku paviljona. Sama struktura je izrađena od čelika, odnosno od čeličnih elemenata koje je moguće jednostavno montirati i demontirati jer nismo htjeli da niti jedan komadić paviljona nakon Bijenala ne završi na otpadu, već da se sve skupa može rastaviti, prenijeti u Hrvatsku i sastaviti se u drugom kontekstu – kazala nam je arhitektica Mia Roth.
Jasen, kaže nam, bio je prirodan izbor. To je, uz hrast, najbrojnija vrsta stabla koje raste u Lonjskom polju.
– Bilo nam je važno koristiti jedan lokalni materijal, a koji zapravo ima fantastičnu elastičnost i nikakva obrada ni priprema nije bila potrebna da bi se to drvo isplelo u samom paviljonu. Elementi produkt-dizajna, poput stolica i klupa koje su dio paviljona, također su izvedeni od tog laganog drva jasena – kaže Roth.
Očekivali su, naime, različite oblike interakcija posjetitelja s instalacijom u našem paviljonu, odnosno da će se u njemu poželjeti zadržati. Jer, zakoračimo li unutar te eterične lebdeće strukture, okružit će nas svjetlosna projekcija poplava koje ciklično natapaju Lonjsko polje, popraćena ritmičkim glasanjem ptica močvarica. Ti su nedokučivi zvukovi zapravo zamišljeni dijalog triju ptica, roda, jednih od najpoznatijih stanovnica Lonjskog polja, koje međusobno komuniciraju čudnovatim klepetanjem svojih kljunova. Njihovo glasanje inspiriralo je zvučnu kompoziciju Nika Mihaljevića, koji je zamislio i rekonstruirao jedan njihov razgovor...
– Zapravo se radi o trokanalnoj zvučnoj instalaciji koja se temelji na rekonstruiranju glasanja roda koje jednom vrstom perkusivnog klepetanja komuniciraju. Često se to dogodi u parovima – jedna krene, druga se uključi, i nastaje jedna nepravilna poliritmija. Priroda mislim inače i nema baš osjećaj za ritam, tako da sam ja to pokušao postići na digitalni način. Nije riječ o snimkama, već je zvuk artificijelno generiran, sempliran i stavljen u programski algoritam koji generira različite modalitete tog glasanja. Zamišljeno je da sve to funkcionira kao dijalog tri ptice, a zapravo se kroz tu tehnologiju nadograđuje prirodni vokabular ptica, čime nastaju neke nemoguće male vinjetice njihova razgovora. Rezultat stoga balansira negdje na granici između artificijelnog i organskog – objasnio nam je Mihaljević.
Ta se krhka ravnoteža između prirodnog i stvorenog koju odražava svaki segment projekta "Same as It Ever Was" savršeno uklopila u tematski okvir ovogodišnjeg bijenala, "Laboratorij budućnosti", koji je postavila kustosica Lesley Lokko.
– Interpretirali smo njezinu temu kao poziv na novi pristup prostoru i okolini. Naš paviljon istražuje odnose onoga što dolazi od prirode i onoga što proizvodi kultura te kako se te granice zamućuju. Kao ishodište uzeli smo Lonjsko polje kao primjer sustava osjetljive ravnoteže koje prolazi kroz radikalne promjene tijekom godine. Ljudi su se tim promjenama prilagodili tijekom vremena ne radeći protiv fluksa, već sinkrono s njim. To predstavlja lekciju iz otpornosti koju možemo uzeti za ishodište projektiranja suradnje u budućnosti – ljudi, žive i nežive prirode, tehnologije... Uz to, naš projekt postavlja pitanje kako prostor utjelovljuje takve simbioze, kakva okolina je u funkciji razumijevanja tih fenomena ili iz njih proizlazi – kazala je Roth.
– Mislim da je ove godine autorski tim izvrsno odgovorio na postavljenu temu Bijenala – istaknula je na jučerašnjem predstavljanju hrvatskog paviljona ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek.
– Mi smo generacija koju je zapalo shvatiti da ovako dalje ne ide – zapalo nas je pokušati preokrenuti trendove kako bismo osigurali održiv razvoj i održivu budućnost za generacije koje dolaze poslije nas. Ovakva je vrst arhitekture, ona koja se ne nameće prirodi niti je oponaša, već teži s njom biti u suživotu, ono što nam je u ovom trenutku nasušno potrebno – kazala je.
No, ova je prostorna instalacija koju smo imali priliku razgledati u Veneciji, tek jedan dio velikog, multidisciplinarnog projekta "Same as It Ever Was", čiji će se bogati edukativni program, koji će se odvijati sve do završetka Bijenala, serijom radionica, razgovora i tekstova baviti promišljanjem uloge arhitekture i dizajna u vremenima koja dolaze. A nakon Venecije, čarobna lebdeća promatračnica otputovat će u Zagreb i na koncu se vratiti u svoj rodni močvarni kraj.