– Meni nikada nije bio cilj da napravim što prije karijeru, ime, veliki repertoar, da se razmećem koncertima i kritikama. Meni je svaki koncert bio veliki duboki doživljaj sa svrhom da obogati publiku, ali i mene samu – rekla mi je ovih dana pijanistica Sretna Meštrović o svojoj dugoj karijeri započetoj prije 65 godina.
Doista je rijetko izlazila na pozornicu, ali svaki bi put to činila s važnim, dubokim i osobnim razlogom. Tako je bilo i prošle subote u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda kada je 81-godišnja umjetnica, prema vlastitoj odluci i riječima, zadnji put izašla pred publiku. Ne pamtim kada sam posljednji put vidio toliko dugačak red za čestitanje u HGZ-u koji su te večeri ispunili gotovo do posljednjeg mjesta njeni brojni bivši učenici, prijatelji, poštovatelji i neuobičajeno lijep broj njenih cijenjenih kolega pijanista.
Pripovjedački dar
–Ja prije svega osjećam ljubav. Ljubav prema kompozitoru, prema publici i prema činu koji će se dogoditi. I meni se ta ljubav vraća od publike, udvostručuje se. I mislim da je to sasvim dovoljno – odgovorila je Sretna Meštrović na pitanje koja emocija u njoj prevladava dok posljednji put izlazi na koncertnu pozornicu. I ljubavi je, doista, bilo napretek, kako u njenim duboko muzikalnim izvedbama skladbi Franza Schuberta tako u sabranoj pažnji, a potom zahvalnim ovacijama – na koje je odgovorila dodavši jednosatnom programu duboke harmonijske virove skladbe “Voda zvira” Josipa Štolcera Slavenskog. Kuriozitet koji će se pamtiti i prepričavati bit će i naslonjač za ljuljanje u kojem je umjetnica svirala. Nipošto ga nije odabrala zbog ekstravagancije, nego zbog zdravstvenih tegoba. Kako je sama rekla, jednostavno je isprobavala sve stolice u kući tražeći onu koja će je lišiti bolova u leđima i ova se pokazala savršenom. Međutim, taj vizualni detalj simbolički je dodatno pojačao dojam uljuljkivanja u muziciranje koje teče prirodno i logično zahvaljujući rijetkom pripovjedačkom daru koji je oduvijek krasio Sretnu Meštrović. Pokazala ga je svojedobno i pišući glazbenu knjigu za djecu “Dnevnik mrava Radoslava”, pokazuje ga i kada govori, a ponajviše kada svojim prstima i cijelim bićem na klaviru pripovijeda ono što se ne može izraziti riječima. I to upravo pred publikom.
– Za koga mi sviramo? Za sebe u svojoj sobi? Za publiku? Za kritiku? Nijedno od toga. Mi sviramo da bismo u sebi probudili energiju koja nas potpuno oslobađa našeg ega. Tom se energijom spajamo s publikom i tada, ako doista sviramo iz svoje punine, oslobođeni ega, dolazimo do jednog višeg nivoa. Usudila bih se reći da je to mistični doživljaj – opisala mi je nekoliko dana prije koncerta upravo ono što se te večeri u HGZ-u i dogodilo.
Ostaje duboko u srcu
A dogodio se umjetnički čin i doživljaj za pamćenje, još jedno sretno dijeljenje duha kakvo smo već doživljavali slušajući poniranja Sretne Meštrović u duboki smisao nota Bacha, Liszta ili Messiaena. Tri odabrana Muzička momenta (br. 2 u As-duru te br. 3 i 5 u f-molu), a potom velika Sonata u B-duru objasnili su svakom s imalo sluha i duha zašto upravo Franz Schubert zauzima posebno mjesto u albumu najvećih ljubavi Sretne Meštrović.
Ljubav koja je te večeri preplavila HGZ bila je uistinu nagrada veća od svih onih koje su ovu iznimnu umjetnicu i pedagoginju u životu mimoišle, a za kojima ne treba ni najmanje žaliti nakon ovakvog oproštaja koji će ostati duboko u srcu. Njezinu i našem.