Najzreliji Popovićev izdanak

Edo Popović, ponajbolji prozni autor kvorumaškog naraštaja iz 80-ih, zatim aktivni sudionik fakovskog estradno-književno-medijskog tsunamija zarolanog 90-ih, najambicioznije svoje djelo objavio je sad, u poslijefakovskoj fazi, kad na hrvatsku scenu stupa skupina još mlađih autora stasalih uz internetske chatove i blogove.

Popović spaja književne generacije vještije od ijednoga svog kolege, osobito zna li se da taj autorski svjež 50-godišnjak baštini mnogo i od poetike svojih prethodnika, sljedbenika egzistencijalističkog modela zaodjenutog u široku čitateljstvu pristupačnu "prozu u trapericama" (Šoljana, Majetića).

Sve se rečeno sjajno ogleda u romanu "Oči" (OceanMore, ur. G. Farkaš-Sfeci), najzrelijem izdanku Popovićeva opusa snažno usidrenog u urbanu sredinu, ponajprije onu kvartovsku, periferijsku, kojom tumaraju individualci "neuklopljeni u šprance".

Takav jedan lik muškarca u kriznim 50-ima, sin emocionalno uskraćenih roditelja, odrastao u zagrebačkoj Dubravi, otac civilizirano raspale obitelji, fotograf s ratnim iskustvom i propalom karijerom sudionika u razmahu "medijskog fašizma", junak je i pripovjedač u romanu: formalno, on svoje "stare kofere pune sjećanja" rastvara na psihijatrijskom kauču.

Narator priča "napreskokce, vijugajući", ali autor kompoziciju romana čvrsto drži u rukama (fragmentarnost iz prethodnih djela Popović je uspješno "preveo" u nužnu koherentnost), pa se, unatoč skokovitu kretanju kroz tranzicijsku sadašnjost i socijalističku prošlost slikovitih likova s gradskog asfalta, čitateljeva pažnja održava budnom od korica do korica.

Pogotovu stoga što su u "Očima" i sve Popovićeve stilske vrline: dinamična, životno uvjerljiva (kolokvijalnošću obojena) rečenica, te osebujno majstorstvo u gradnji nepatetične, nesentimentalne, a opet tihom melankolijom i pritajenom emotivnošću prožete atmosfere.