Volim svaki odlazak u kazalište, no za razliku od svih ostalih ljudi koji dijele tu strast, za mene to znači i odlazak na kazališne probe, ali i razgovore (u i) o kazalištu.
Ovaj je bio jedan od najugodnijih u mom životu, ne samo zbog toga jer sam s tri pametne žene razgovarala o temama koje polaze od kazališta, ali su izuzetno važne za cijelo društvo i život svakog pojedinca u njemu, već i zato što sam dok su se djevojke fotografirale, čuvala sedmomjesečnog Ivu, sina Katarine Madirazze, koji s mamom dolazi na sve probe te nosi službenu titulu asistenta produkcije.
Produkciju predstave "Prima facie" potpisuje Petit teatar, umjetnička organizacija, zapravo, kao što mu i ime kaže, malo nezavisno kazalište koje je osnovala upravo Katarina Madirazza, a koje je pozornost javnosti privuklo projektom "Baby Lasagna – mačke i spačke". Ovoga puta u koprodukciji s Teatrom Exit rade monodramu "Prima facie", trenutačno jednu od najizvođenijih predstava na svijetu, koja je praizvedbu imala u Australiji 2019. godine, da bi vrlo brzo osvanula i na West Endu i Broadwayu te se od tamo proširila u desetke europskih kazališta, ali i dobacila do Hong Konga. To govori o kvaliteti teksta, ali i o kakvoj se univerzalnoj temi radi. "Prima facie" je latinski izraz koji označava "na prvi pogled", odnosno "očito", pravni izraz koji označava slučaj u kojem postoji dovoljno dokaza da je to što tvrdi tužiteljstvo istinito, tj. da postoji opravdana sumnja.
Taj naslov ne čudi jer je autorica ove monodrame australska spisateljica Suzie Miller i sama bivša odvjetnica koje se posvetila zastupanju ljudskih prava. Junakinja njene monodrame je, naravno, odvjetnica: žena koje se izdigla iz siromašne obitelji te ambicijom i napornim radom postala vrlo uspješna odvjetnica, specijalizirana kao braniteljica muškaraca osumnjičenih za silovanje. No kada i sama postane žrtva, mora se suočiti sa svim ograničenjima pravnog sustava unutar kojeg je izgradila svoj profesionalni život te na vlastitoj koži osjetiti što taj sustav zapravo radi žrtvama seksualnog nasilja.
O koliko važnoj temi se ovdje radi kad je riječ o našoj zemlji, dokazuju brojke. Prema izvješću pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, u 2024. zabilježen je porast od čak 33,5% više silovanje u odnosu na 2023. (što znači da smo od 194 slučaja u 2023. došli do 259 u 2014. godini). To je, naravno, tek vrh ledene sante jer svi koji su se ikada bavili ovom temom znaju da se iza svakog prijavljenog slučaja silovanje kriju deseci oni neprijavljenih. Te su brojke posebno zastrašujuće i kažu kako je svaka četvrta žena u Hrvatskoj doživjela fizičko ili seksualno nasilje nakon svoje 15. godine te da više od trećine žena nikome ne govori o nasilju koje su doživjele. Ovo su podaci iz lanjskog europskog istraživanja "Tematski fokus Indeksa rodne ravnopravnosti za 2024." koji je točno uoči Dana žena 2025. predstavio Marko Vešligaj, eurozastupnik i izvjestitelj Europskog parlamenta za novu strategiju rodne ravnopravnosti.
Svjesni da se "malo" kazalište uhvatilo ukoštac s velikom temom, prvo smo pitali kako je Petit teatar osnovan i odakle je za taj potez smogla hrabrosti glumica koju javnost možda najviše pamti po ulogama u tinejdžerskoj seriji "Nemoj nikome reći" te humorističnoj TV seriji "Ko te šiša", gdje joj je partnerica bile Ksenija Marinković. Katarina Madirazza objašnjava:
– To je baš bila hrabrost, ali to sam ja. Kada mi dođe neka luda ideja, moram je brzo realizirati, jer ako krenem promišljati, brzo ću odustati. Tako se dogodio i Petit teatar. Neke sam projekte radila prije nego što sam imala umjetničku organizaciju i shvatila sam da to trebam formalizirati. Umjetnička organizacije pokazala se najboljim rješenjem jer sam imala radionice, za mlade, ali i za glumce, a neke sam projekte prijavljivala na svoje ime. Uvijek je profesionalnije kada to ide preko umjetničke organizacije, tim više jer sam znala da želim raditi predstave, i za djecu i za odrasle. Sasvim slučajno ispalo je da nam je prva predstava bila Baby Lasagna, a kako ćemo ovog proljeće u suradnji s Kazalištem Trešnja raditi predstavu o Nikoli Tesli, trebala nam je i predstava za odrasle. Jako sam puno čitala i tražila, ali nijedan tekst mi nije do kraj "sjeo". I tada sam na stranici londonskog Nacional Theatrea vidjela klip za ovu predstavu i odmah mi je zazvonila važnost teme. Bio je to prvi tekst koji doslovno nisam mogla ispustiti iz ruku i koji mi je na svako novo čitanje bio sve važniji – kaže nam.
Katarina Madirazza objašnjava kako je očekivala više muke oko prava na izvođenje, ali u konačnici ih je jednostavno dobila, tim više jer se ona javila prva za Hrvatsku. U potrazi za kazalištem s kojim bi surađivala njen prvi izbor bio je Teatar Exit, kazalište za koje Katarina kaže da je u njemu odrasla i kojem se divi zbog način na koji njeguje glumačku izvrsnost, ali i zbog legendarnih "Kauboja". Doznala je da se i Matko Raguž interesirao za ovu monodramu. Nakon toga kockice su se jednostavno složile, tim više jer je glumica Nataša Janjić Medančić već znala za taj tekst, a ulazak redateljice Anje Maksić Japundžić u projekt ubrzao je stvari ili, kako Katarina kaže: "Sve je krenulo uzlaznom putanjom."
Redateljica Anja Maksić Japundžić najpoznatija je po radu na dječjim predstavama, kao i brojnim sinkronizacijama animiranih filmova, ali i po režiji drame Ivora Martinića "Drama o Mirjani i ovima oko nje" u HNK Zagreb. Sve tri glavne junakinje ove priče svjesne su trenutka u kojem živimo i u kojem se čini da nema načina da se izbjegne svjetska kataklizma, te iskreno priznaju da su dvoumile treba li raditi predstavu o silovanjima. Pitale su se jesu li zakasnile s njom, ima li tih tema i previše, ali svako novo istraživanje te teme pokazalo im je ne samo da nisu zakasnile nego i to da je predstava doslovno nasušno potrebna.
– Ne bih željela da me se pogrešno shvati, ali moram naglasiti kako ovo nije neka aktivistička predstava. Mi ovdje radimo umjetničko djelo i to je ono što ovaj tekst pruža. Cijeli prvi dio drame čak obiluje humorom, duhovitošću. Gledamo taj pravni sustav, kako on funkcionira, a mislim da to zanima mnoge ljude. Nema potrebe da mi tu nešto dociramo, ljudima objašnjavamo, i zato se nismo željele upuštati u aktivizam, svjesne i toga da takve predstave uvijek prikažu problem iz samo jednoga kuta. Želimo da ova predstava u ljudima otvori mnoga pitanja i čvrsto vjerujem da je u tome njena ljepota. Upoznajemo Tessu kao ženu koja je dio pravnog sustava, ona nam ga objašnjava, a zatim se sama nađe s druge strane ograde za svjedoke – objašnjava Katarina te ističe kako na svakoj novoj probi, dok gleda Natašu, otkriva nove slojeve ovog teksta:
– Upravo zbog toga ovo nije predstava za žene, već je važno da je pogledaju i žene i muškarci. I mladi i stari.
Na glumici Nataši Janjić Medančić, prvakinji Dramskog kazališta Gavella, leži ogroman zadatak da dočara luk emocija žene koja je teško radila kako bi postala uspješna odvjetnica, da bi joj se život, ali i poimanje profesije srušili u trenutku kada i sama postaje žrtva silovanja.
– Da, na početku je ona žena koja silno vjeruje u pravni sustav i jako je uspješna u svom poslu, možda je malo bahata i arogantna. Taj sustav funkcionira, ona ga drži i šaci i onda postaje žrtva. I doživi ga s druge strane. Pitali su me jesam li razgovarala sa žrtvama silovanja, ali taj je tekst toliko precizno, gotovo forenzički i dokumentaristički napisan, u formi koja je i ritmička i poetska, te zaista na najbolji način "raščešljava" i taj pravni, profesionalni dio, a poslije ogoljuje nju kao žrtvu i otvara mnoga pitanja. On govori o pristanku žene, o granicama, o odnosima moći, sigurnosti, sve do hrabrosti, srama, stigme i posljedica svega toga. Naravno, tu je i pitanje prijaviti ili ne prijaviti silovanje, jer i danas je velik broj žena koje zbog jako različitih razloga ne prijavljuju silovanje. I ono što smo u našim razgovorima – a pričale smo puno o svojim odnosima i sudbinama žena koje znamo te se bavile i nekim vlastitim predrasudama – osvijestile jest to da mnoge žene, čak i one iz naše okoline, nisu ni prepoznale što znači prijeći tu granicu. Taj alat i taj vokabular nama je ženama nedavno dan, tek smo s #Metoo pokretom dobile pravi jezik tih situacija kojim smo mogle analizirati ono što smo prolazile kroz privatni, ali i profesionalni život. I nije lako kad se suočiš s time da si i u svom životu imao mnogo "crvenih zastavica", trenutaka u kojima je trebalo reagirati. A čak i nakon rada na ovoj predstavi opet je pitanje bismo li to učinile – govori Nataša te vuče paralelu između sudnice koju glumi i one koje se odvija u stvarnom životu: – Silovanje je uvijek teško dokazati.
Kada se povede rasprava o tome da je to uvijek njena riječ protiv njegove, Katarina Madirazza ističe još jednu važnu dimenziju ove predstave: – Ovo nije samo priča o ženama koje su izložene nepravdama pravnog sustava jer ona se isto tako događa i muškarcima.
Tu se u našu priču ubacuje redateljica Anja Maksić Japundžić, koja objašnjava kako je upravo u tome najveća vrijednost ovog teksta jer u njemu ništa nije pojednostavljeno.
– Ovo je priča o uspostavi osjetljive ravnoteže između premise koja je temelj pravnog sustava, da svatko im pravo na obranu, i s druge strane načina na koji bi se trebalo poštivati dostojanstvo žrtve. No moramo reći da se ova predstava bavi anglosaksonskim pravnim sustavom, dakle onim koji ima porotu, što naš pravi sustav nema. Naravno, to je sustav koji svi mi dobro poznajemo iz pop kulture, bezbrojnih filmova i TV serija, i američkih i engleskih. I taj je sustav sam po sebi vrlo nalik teatru, zato oni nose toge i perike, oni time govore da nisu osobno lice, već da predstavljaju dijelove pravnog sustava. Zato je posebno važan luk tog lika, od beskrupulozne oportunistice i karijeristice do žene koja shvaća gdje je zakazala empatija. I to ne samo empatija sustava i društva već i njena osobna. To je po meni najinteresantniji dio ove drame. Predstava zapravo počinje kao show, ona se ne ustručava zabaviti publiku, pokazati koliki je adrenalin kad uspješan odvjetnik, branitelj, osvaja bodove pred porotom i sucima – govori redateljica, a sve se tri moje sugovornice slažu da to izgleda kao društvena igra koja se odvija po strogo određenim pravilima.
– No tekst se na suptilan način dotiče ne samo onoga kako se sustav odnosi prema žrtvama, jer i u našem i u anglosaksonskom pravnom sustavu pravila su takva da samo žrtva mora govoriti istinu. Optuženi se može braniti šutnjom, on doslovno ne mora odgovoriti ni na jedno pitanje, a kod žene se doslovno osporava sve i sve se dovodi u pitanje, njena osobnost, moralnost... dovodi se u pitanje što je i koliko popila, što je imala na sebi, je li ga zvala... I tu dolazimo do još jedne važne stvari, društvene stigme koju osjećaju žrtve. A ono najstrašnije je to što smo mi žene društveno istrenirane da osudimo same sebe. Mi zaista tek sada živimo u trenutku kada žene postaju svjesne da im nitko nije rekao da su određeni postupci prema njima zločin, kazneno djelo. Tako ispada da neki muškarci ne znaju što je pristanak, tako žene katkad ne znaju u kolikoj se mjeri netko ogriješio o njih – govori Anja Maksić Japundžić.
Iz svega što smo saznali o predstavi "Prima facie" postaje jasno da je riječ o monodrami koja će za mnoge biti duboko emocionalna, zapravo katarzična. Pitala sam stoga svoje sugovornice jesu li spremne na to da će predstavu gledati i žene koje su bile žrtve, one koje se o tome nikada nisu usudile progovoriti.
– Svjesne smo toga i zato nam je važno što se ova predstava trudi ponuditi neki novi rječnik za govorenje o toj temi, neki način na koji će žena u društvenom kontekstu, a nadajmo se i u širem pravnom kontekstu, pronaći svoj glas – kaže redateljica. Katarina se nadovezuje s porukom kako se nada da će ova predstava ohrabriti žrtve te povlači paralelu s aktualnim svjetski slučajem koji doslovno govori o monstruoznosti seksualnog nasilja nad ženama.
– "Sram mora promijeniti stranu" važna je poruka Gisèle Pelicot, žene koja je danas zbog svoje hrabrosti da govori globalni simbol žrtava seksualnog nasilja, a koju je muž godinama drogirao kako bi dovodio muškarce koji su je silovali. Mi ovom predstavom šaljemo istu poruku. Meni je taj slučaj monstruozan, a najgore od svega mi je to što su se svi ti muškarci branili kako oni ništa nisu krivi jer su dobili pristanak njena muža. Jasno je da je to strategija obrane, ali kada tu rečenicu izgovoriš naglas, doista je nezamisliva – govori Katarina Madirazza, a Nataša Janjić Medančić nadovezuje se na to:
– Svi mi nekako kupimo svoj mir, ali taj sram doista mora biti na strani seksualnih zlostavljača, silovatelja, nasilnika općenito, a ne da žene sve gutaju štiteći čast i obraz te neke osobe – ističe.
Svaka od nas pratila je slučaj Gisèle Pelicot, pa se među ostalim dotičemo i detalja iz istrage da je zanijekala kako je na videosnimkama ona kada su joj policijski istražitelji pokazali snimke silovanja, jer se doslovno nije mogla prepoznati na njima.
– To doista i nije bila ona, tek njeno beživotno tijelo – poentira Anja Maksić Japundžić te naglašava kako je najšokantnije, a to je rekla i sama Gisèle Pelicot, što nitko ne zna odgovor na pitanje što je to toliko zvjersko u ljudima koji su mogli tako postupati prema posve bespomoćnom tijelu.
Naravno, slažemo se kako je poražavajuće to što je mizoginija toliko jaka čak i danas, što je toliko lako poništiti ženu, oduzeti joj ljudskost.
– Ovaj dramski tekst bavi se visokoobrazovanom ženom koja je preskočila svoje okolnosti rođenja, dosegnula visoku profesionalnu poziciju unatoč tome što potiče iz neprivilegirane klase. I zato su neke od kritika na ovaj tekst išle na to da su autorici zamjerali što se bavi takvom ženom, a ne nekom kojoj je silovanje svakodnevica, ali po meni upravo je u tome bit. Ako se to moglo dogoditi njoj, osobi koja do u detalje poznaje pravni sustav, kako se neće dogoditi ženama koje su u puno nepovoljnijoj poziciji – kaže redateljica.
Na ovoj predstavi, čija je premijera najavljena za subotu, 14. ožujka, a slijede izvedbe 18. i 27. ožujka te 11. travnja, uz moje sugovornice radi podjednako jaka ženska ekipa, potpomognuta s dva kreativca: to su scenografkinja Andrea Lipej i kostimografkinja Dženisa Pecotić, dok autorsku glazbu supotpisuju Ivana Starčević i Marko Levanić, a dizajn rasvjete te popratnih videa i projekcija osmislio je Petar Strmečki.
I za kraj razgovora pitali smo Natašu kako se odlučila za monodramu, taj najteži glumački zadatak. Ona kroz smijeh prvo "proziva" Katarinu Madirazzu kako je "uštedjela na šaptaču", pa posve ozbiljno odgovara da joj je tekst bio glavna inspiracija, ali i osjećaj da se u ovom trenutku svog profesionalnog života i glumačke zrelosti treba okušati i u tom zadatku.
– Bio mi je poznat ovaj tekst. I vrlo inspirativan, ali nikada se ne bih sama upustila u taj pothvat, no kada me Katarina nazvala i ponudila mi "Prima facie", bila je to ponuda koja se ne odbija. •