Madsa Mikkelsena naviknuli smo viđati u ozbiljnim ulogama i ozbiljnim filmovima. Gotovo bi uvijek ti filmovi bili obavijeni tipičnim skandinavskim mračnjaštvom, a on bi u svojim glumačkim vještinama, koje ga svrstavaju u sami vrh europske, ali i svjetske kinematografije, donio portrete psihološko složenih i kompleksnih likova. Učitelj Jagten iz "Lova", profesor Martin iz "Još jedne runde", dr. Hannibal Lecter iz istoimene serije... Zaljubili smo se u Mikkelsena zbog njegova intenzivnog pogleda, tamne dubine, a nerijetko i neshvaćenih autsajdera koje je tumačio.
U njegovu posljednjem uratku, koji potpisuje Anders Thomas Jensen, u crnohumornoj komediji "Posljednji viking" Mads Mikkelsen donosi lik koji dosad u njegovoj interpretaciji nismo vidjeli. I način na koji je odglumio Manfreda, muškarca kojem je dijagnosticiran disocijativni poremećaj osobnosti i koji trenutačno živi u svojoj eri kada je uvjeren da je John Lennon, potvrđuje da ovaj danski kralj glume s razlogom uživa reputaciju najboljeg od najboljih.
Manfred ima brata Ankera koji se upravo vratio sa služenja zatvorske kazne. U periodu u kojem su bili razdvojeni, Manfred je imao zadatak sakriti poveću količinu novca koji je Anker ukrao. I sve bi bilo sjajno da se nakon toliko puno godina Manfred može sjetiti gdje je zakopao novac. U potrazi za novcem probleme im stvaraju ne samo ljudi iz prošlosti koji kamatare Ankera i koji su vrlo ozbiljni u svojim nasilničkim mjerama upozorenja, nego i sam Manfred kojemu se nikad ne zna kako će na nešto reagirati. Recimo, u situacijama u kojima ga se nazove Manfred, a ne John Lennon, on reagira autodestrukcijom u kojoj će si izbosti ruku ili će se baciti iz automobila tijekom vožnje. Naravno, u dijapazonu likova naći će se još pregršt grotesknih pojava među kojima je par koji iznajmljuje kuću koju su Anker i Manfred nekoć nazivali obiteljskom i oko koje negdje mora biti taj novac. Tu je i družina iz psihijatrijske bolnice koja je dovedena kako bi s Manfredom osnovala bend, a sve u svrhu eksperimenta koje predvodi liječnik Lothar. Dovoljno ludosti za ogromnu količinu zabave.
U "Posljednjem vikingu" miješaju se žanrovi, no Jensen i više nego spretno žonglira njima. Čas dolazi potreba da se nasmije naglas, čas se želudac okrene zbog količine nasilja, pa čak i mikroelemenata tjelesnog horora. Film je po svemu neočekivan i to mu je najveći forte. Neočekivani su preinteligentni dijalozi, kao i humor koji se pojavljuje iznebuha. Neočekivana je količina mekoće, empatije i ljudskosti koje je Jensen udahnuo u likove s mentalnim poteškoćama i zapravo je zadivljujuća slojevitost koja nije nimalo naivna. "Posljednji viking" mračna je komedija koja se gleda u jednom treptaju i koja će u vrtlogu nasilja oduševiti jednom nježnom i humanom porukom uokvirenom u tihu, bratsku ljubav.