Tajna uspjeha filma “Kako je počeo rat na mom otoku” Ive i Vinka Brešana je u katarzi. Učinak je bio takav da smo se Domovinskom ratu, ne tako davno od njegova početka mogli i smijati. Smijali smo se vlastitoj naivnosti, ali i naravima koje je ovaj kreativni dvojac besprijekorno ugradio u film. Ta ista katarza trebala je biti i glavni sastojak filmske priče prenesene na kazališnu scenu, u predstavi koju su u koprodukciji napravili HNK Šibenik i kazalište Gavella, a čiju smo zagrebačku premijeru vidjeli 3. listopada.
No Hrvatska 2018. znatno se razlikuje od Hrvatske 1996. kada je film premijerno prikazan. Tih su razlika itekako svjesni dramaturginja Željka Udovičić Pleština i redatelj Dražen Ferenčina i smještaju ih na sam kraj predstave. Dok branitelji slave spašavanje vojnika iz JNA i razoružavanje kasarne koja je prijetila cijelom otoku, iz radioaparata odjekuju vijesti koju tu 1991. godinu povezuju s današnjim danima, a crne su da crnje ne mogu biti. Razočaranje i očaj na licima junaka jasno govore da su završili u zemlji za kakvu se nisu borili.
No sam kraj predstave nije dovoljan da bi ona funkcionirala kao cjelina. Već i sama činjenica da je riječ o tako poznatoj priči tražila je mnogo više od pukog “seljenja” u teatarski medij. Ovako smo dobili predstavu u kojoj u mraku kazališta iznova gledamo film, ali onaj kojem nedostaje ritma i strasti, a i humora koji ubada, film u kojem većina uloga prelazi tanku granicu karikature, što se u prvom redu odnosi na Janka Rakoša kao Aleksu, ali i na Franku Klarić kao njegovu ženu (onu koja kuha paštašutu).
Boris Svrtan u ulozi oca koji pokušava spasiti sina iz JNA toliko je distanciran da je teško povjerovati i motivu očinske ljubavi, dok u preobrazbi u lažnog oficira pomalo glumi samog sebe u ulozi Tita u “Spikom na spiku”.
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...
I filmska verzija je primitivna verzija duhovitosti, balkanski štih