Na 24. izdanju Crtani Romani Šou – Zagreb Comic Con, gostovala je i legenda scene, Britanac Glenn Fabry. Nagrađivani stripaš, najpoznatiji je po ilustracijama za “Hellblazera” i “Preachera” Gartha Ennisa, radio je na “Sandmanu” i “Neverwhereu” Neila Gaimana, a surađivao i s Duncanom Jonesom, redateljem i sinom Davida Bowieja. U Hrvatskoj je proveo četiri dana, nikada nije bio u ovim krajevima, Zagreb ga je oduševio, a impresioniran je i radovima hrvatskih stripaša.
– Nisam do sada čitao hrvatske stripove, ali neki od hrvatskih crtača koje sam do sada ovdje vidio su fantastični. To mi se nimalo ne sviđa, manje posla za mene – kazao nam je s lažno ozbiljnim izrazom na licu.
Glenn Fabry nije klasični celebrity, ali prava je zvijezda u svom polju – ako ste ljubitelj stripova, mala je šansa da ga ne obožavate. Uz to što kroz smijeh izjavljuje: “Svi misle da sam bogat, a ja strahujem od idućeg računa za struju!”, provoditi s njim vrijeme uz kavu, odnosno za njega jedno hrvatsko pivo kojim je oduševljen, poput druženja je s nekim starim prijateljem. A kad ga pitate o suradnjama s velikanima kao što su Garth Ennis ili Neil Gaiman, on će odgovoriti nekom urnebesnom anegdotom, poput one s “izvan sebe pijanim” Gaimanom na proslavi Nove godine na brodu koji je plovio Temzom. Gaiman ga je tad ugnjavio, grleći ga i ljubeći, da bi se zatim, od srama ili alkoholne amnezije, poslije godinama pravio da ga ne poznaje. Ipak, najdraža priča mu je ona kada je upoznao Dominica Coopera, glumca koji u seriji “Propovjednik” tumači naslovni lik. Fabry je naime, autor naslovnica tog slavnog serijala stripova, za koje je bio nominiran i za prestižnu nagradu Eisner.
– Bio sam u Philadelphiji, na konvenciji. Ondje su bili i Robert Downey Jr., svi Avengersi... Okolo su hodali zaštitari s puškama, ma prava stvar. Ja sam gostovao sa svojim radovima, a odmah iza mene bio je šator Dominica Coopera ispred kojeg se okupila masa ljudi. I uzmem ja tako jednu knjigu, kolekciju svojih naslovnica, potpišem je, napišem nešto u stilu: “Želim ti sreću s TV serijom”. Obratim se jednoj zaposlenici, zamolim je: “Možete li mi srediti da nakratko porazgovaram s Dominicom”? Ona odlazi i vraća se s komadom papira, govoreći: “Ovo je vaša karta. Sad slušajte, morate proći pored svih ovih ljudi, dođite na ulaz u šator i pokazati kartu.” I tako ja prolazim pored tog golemog reda i svi mi dobacuju: “Kamo ćeš ti, nema preskakanja!” Ja pokunjeno pokazujem svoju kartu, prolazim pored zaštitara s puškama koji me namrgođeno puštaju i ulazim u Cooperov šator. On sjedi za stolom s nekom prekrasnom ženom u krilu, snimaju selfieje. Ona odlazi, on se okreće prema meni i blene: “Što hoćeš?!” Sigurno nije htio da mu ja sjedim u krilu! Objasnim mu zašto sam tu, pokažem mu knjigu, i kad mu je došlo do glave, odjednom skoči preko stola i počne vikati: “Genij! Genij! Ovaj čovjek je jebeni genij!”, pa mi kaže da je zbog mojih naslovnica pristao na ulogu u “Propovjedniku”. Dao mi je svoj broj, rekao mi da ga zovem Dom, jer tako ga zovu prijatelji, i sve u svemu bilo je to jako cool. Ja izlazim, ekipa u redu baca mi mrke poglede, a Cooper se i dalje dere: “Genij! Genij!”. Poslije sam ga pokušao nazvati, ali dobio sam neki kineski restoran – pucajući od smijeha prepričava nam Fabry.
Prije svega cijenjen po svojem nevjerojatno detaljnom i realističnom crno-bijelom crtežu te sposobnosti da slika fantastične portete, Fabry je u svijet stripa ušao vrlo rano. Kao dijete, bio je dosta boležljiv i mnogo vremena provodio po bolnicama. Kada bi mu roditelji došli u posjet, donijeli bi mu novu hrpu stripova. U jednom trenutku, kaže, to mu više nije bilo dovoljno dobro – i počeo je crtati svoje stripove. Nešto kasnije, s prijateljem iz umjetničke škole izdao je i prvi pravi strip. Prijatelj je, naime, u slobodno vrijeme svirao u bendu, a bubnjar benda radio je u tiskari. I tako su njih trojica, u gluho doba noći, potajno tiskala 500 primjeraka stripa “Working Class Superhero”. Uskoro se u stripaškim krugovima pročulo za njega, a kad je imao dvadeset, dobio je i prvi posao – crtao je strip “Slaine”, scenarista Pata Millsa, koji je izlazio u britanskom časopisu 2000 AD.
– Moja prva žena, Nicky, pokušala me nagovoriti da odustanem od crtanja stripova i postanem učitelj likovnog. Svađali smo se i svađali jer ja nisam želio biti ništa drugo. Iako od toga ne zarađujem koliko se misli, a svi misle da sam bogat. Nikad nisam imao agenta, što mi vjerojatno pomaže da ostanem siromašan. Ali svi zaista pretpostavljaju da puno zarađujem. Možda i bih, da sam ikada crtao nešto od čega bih dobivao tantijeme, ali nisam. Nedavno me djevojka, Karen, “guglala”. I na internetu piše nešto poput: “Procijenjena neto vrijednost Glenna Fabryja je između jednog i pet milijuna dolara.” A mi smo umrli od smijeha! Gdje su ti milijuni? – govori Fabry, koji ipak nimalo ne žali za odabirom profesije.
– Možda bih više zarađivao da sam postao vodoinstalater. Odnosno, sigurno bih više zarađivao da sam vodoinstalater, oni naplaćuju suludi novac! Ali ja sam umjetnik i nije mi žao – iskreno će. Ako do sada niste, svakako se bacite na Fabryjeve stripove. “Preachera” ili “Propovjednika”, s njegovim jedinstvenim naslovnicama možete pronaći u hrvatskom prijevodu u izdanju Fibre. A nadamo se da ćemo moći uskoro uživati i u njegovim drugim djelima i novim izdanjima.
– Imam i previše posla, i mrzim rokove, a ne mogu više kao kad sam bio mlad, preživljavati na crnoj kavi i cigaretama, radeći po 48 sati u komadu. Sad krenem crtati, a čim prođe ponoć, zadrijemam za stolom – otkrio je Fabry, koji trenutačno radi i na naslovnici albuma genijalnog australskog benda King Gizzard & The Lizard Wizard, završio je novi strip “Madi” Duncana Jonesa, a na umu ima i nekoliko projekata za koje će pokrenuti i Kickstarter pa ako želite vidjeti još njegovih vrhunskih crteža, zbilja ga vrijedi podržati.