Redatelj Saša Božić, ujedno i pomoćnik intendantice Dubrovačkih ljetnih igara za dramski program, već se dugi niz godina bavi istraživanjem najrazličitijih mogućnosti izvedbenih umjetnosti. Pri tome miješa žanrove i pomiče granice kazališnog izraza. Nije stoga nimalo čudno da je baš on drugo autorsko ime koje stoji iza kazališnog projekta "Personal guru".
A to je, posve neobičan i u kazalištu posve neočekivan, autorski projekt glumca Jerka Marčića. Posebnost ove (uvjetno rečeno) predstave je što se događa 'jedan na jedan', tj. čovjek koji se nalazi u ulozi publike (u hrvatskom jeziku ni ne postoji imenica jednine za ovaj pojam) ovu predstavu gleda oči u oči suočen s glumcem. I pri tome se ne može sakriti. I ne može pobjeći.
U svakom slučaju ne samo nekonvencionalan nego i vrlo hrabar projekt. Kada posjetitelj ulazi u dvoranu, a Marčić je u subotu i nedjelju igrao u zagrebačkoj Uraniji, susreće glumca, sjeda na jednu od dvije crvene fotelje... Nakon početnog objašnjenja, a treba reći da glumac svog Gurua igra na engleskom jeziku jer ga želi odvojiti od sebe samog, dok je "drugoj strani" dozvoljeno da se služi jezikom koji želi, sve ovisi o interakciji to dvoje ljudi koji su se našli u nesvakidašnjoj, te za kazalište iznenađujuće intimnoj situaciji, čak pomalo uznemirujućoj.
Sve, naime, ovisi o interakciji, a to gledatelja tjera da preispita sve što je do tog trenutka znao o kazališnoj umjetnosti. Upravo u tome leži čar ove predstave. Naravno, Jerko Marčić, koji potpisuje koncept i izvedbu predstave, uz dramaturgiju Saše Božića, ima neki svoj 'okvir' za igru, ali jasno je da ga čovjek koji sjedi preko puta njega može 'razbucati' u svega nekoliko riječi. Izvedba je stoga fascinantna po njegovim reakcijama, a najzanimljivije će biti razgovarati s glumcem nakon, primjerice, pedesete izvedbe i čuti što ga je kod publike najviše iznenadilo.
Što je fikcija, što stvarnost? Što je lik, a što glumac? Ako je on osobni guru, postoji li pravo na terapiju? Koliko intime on očekuje od čovjeka u publici... Pitanja je bezbroj, svako novo donosi 'pad' još jednog kazališnog postulata jer ovdje nema sigurnosti pasive iz kazališnog mraka. Svakako najzanimljivije pitanje je koliko odgovornosti za kazališni čin leži na ljudima koji taj čin gledaju. I što kada ih se iz pasive ubaci u aktivu? Odgovore svatko mora pronaći sam jer baš kao što nismo svi isti ljudi tako nismo svi ni ista kazališna publika.