„Ne žalim zbog odluke koju sam donio, ali u duši sam uvijek svećenik i to mi nedostaje.“ Tim je riječima Jakov Čabraja u Hrvatskoj kulturnoj zajednici Mainz govorio o životnom putu koji ga je odveo od svećeničke službe, preko ljubavi i velikih odluka koje su ga promijenile, do obiteljskog života u Njemačkoj. Čabraja je u Mainzu predstavio svoj roman „Neugasivi plamen“, knjigu u kojoj bez uljepšavanja govori o vjeri, svećeničkom pozivu, celibatu, ljubavi i posljedicama životnih izbora. Njegova priča privukla je veliku pozornost publike upravo zato što otvara pitanja o kojima se unutar Crkve i društva često govori oprezno.
„Mnogi su me sažalijevali jer sam napustio klerikalni status, ali moje nesavršenosti su moje i Bog će ih prepoznati. Bog je cijeloga života sa mnom. Sretan sam čovjek“, rekao je Čabraja.
Svećenik i nakon odlaska iz službe
Iako ga se često opisuje kao bivšeg katoličkog svećenika, Čabraja je doista još uvijek svećenik. U katoličkom nauku postoji jasna razlika između sakramenta svetoga reda i klerikalnog statusa. Valjano primljeni sakrament svetoga reda ostavlja neizbrisiv sakramentalni biljeg. Svećenik može izgubiti klerikalni status i pravo obavljanja službe, ali se samo svećeničko ređenje ne može poništiti.
„Ja sam uvijek ostao svećenik i zbog toga sam sretan", kaže Čabraja. Zaređen je 1963. godine u Đakovu, a iza njega je 21 godina služenja ljudima i brojne životne priče koje je dijelio sa svojim vjernicima.
„Nisam očekivao da će biti toliko teško“
Čabraja danas otvoreno govori o tome koliko mu nedostaje ono što je desetljećima bilo dio njegove svakodnevice. Tijekom 21 godine svećeničkog života krstio je, kako kaže, oko tisuću djece, sudjelovao u brojnim vjenčanjima te ispraćao ljude na posljednji počinak. Posebno mu nedostaju upravo ti susreti.
"Volio bih biti uz ljude u trenucima njihove najveće sreće, ali i u trenucima gubitka i boli", kaže i nastavlja: „Žao mi je što više ne mogu obavljati te obrede. Toliko sam ih godina živio i dijelio s ljudima da mi to nedostaje i nakon ovoliko godina“, kazao je. Priznaje kako nije očekivao da će odlazak iz službe biti toliko težak. „Ne žalim što jesam, ali u duši sam uvijek svećenik i to mi nedostaje“, rekao je.
POVEZANE VIJESTI:
Ljubav koja je promijenila njegov život
U središtu „Neugasivog plamena“ nalazi se jedna od najosjetljivijih tema njegova života – ljubav koja se pojavila u vrijeme dok je bio svećenik. Čabraja u knjizi govori o odnosu s Amirom, koji je trajao pet godina, a potom i o životu u Njemačkoj, gdje je upoznao Edeltraud, s kojom je kasnije zasnovao obitelj. Kroz osobnu priču progovara o sukobu između svećeničkog poziva i osjećaja koji se, kako opisuje, više nisu mogli potisnuti. Ne pokušava pritom prikazati vlastite odluke kao bezbolne ili bez posljedica. Naprotiv, govori o dvojbama, savjesti, reakcijama okoline i cijeni koju je morao platiti.
Upravo je ta otvorenost jedna od posebnosti knjige. Čabraja pred čitatelja ne stavlja samo svećenika, nego čovjeka sa svim njegovim slabostima, osjećajima i pogreškama.
Pitanje celibata
Neizbježna tema razgovora bio je i celibat. Čabraja smatra da bi mogućnost svećeničkog života za oženjene muškarce mogla otvoriti prostor za veći broj svećeničkih zvanja. U Latinskoj Crkvi njegovo je provođenje osobito snažno učvršćivano tijekom reformi 11. i 12. stoljeća, pri čemu je važnu ulogu imao papa Grgur VII., koji je nastojao strože provoditi postojeće odredbe o celibatu klerika. Njegove su reforme potom dodatno potvrđene i pravno učvršćene na Lateranskim saborima. Istodobno, u Katoličkoj Crkvi i danas postoje istočne katoličke Crkve u kojima se oženjeni muškarci mogu zarediti za svećenike.
Čabraja svoje mišljenje povezuje i s iskustvom koje danas vidi u Njemačkoj, gdje se brojne župe suočavaju s nedostatkom svećenika. „Teško mi je gledati župu koja godinama nema vlastitog svećenika. Sve češće to vidim i u Njemačkoj“, rekao je. Za njega je pitanje budućnosti Crkve istodobno i pitanje odnosa prema vjernicima i svećenicima. „Vjernike moraš čuvati kao zlato, a isto tako i svećenike“, poručio je.
Susret u Bangkoku koji nikada nije zaboravio
Među pričama kojih se prisjetio posebno mjesto zauzima događaj iz 1975. godine, tijekom njegova putovanja oko svijeta. U Bangkoku se Čabraja vratio u hotelsku sobu jer mu se učinilo da je nešto zaboravio. Pred sobom je tada susreo liječnika koji ga je zamolio da pođe do žene kojoj je naglo pozlilo. U sobi je zatekao ženu na samrti. Kao svećenik uzeo ju je za ruku, stavio drugu na njezino čelo, pomolio se i podijelio joj odrješenje, vjerujući da je još živa.
Godinama poslije i dalje se pita zašto se upravo tada vratio u hotel. „Bog jedini zna zašto me poslao upravo njoj u tom trenutku, kao što jedini zna zašto je moj život krenuo putem kojim je krenuo“, rekao je.
„Bog je uvijek bio u mom životu“
Predstavljanje knjige u Mainzu tako nije bilo samo književna večer. Bio je to razgovor o životu čovjeka koji se našao između institucije kojoj je pripadao, vlastite vjere, ljubavi i odluka koje su ga odredile. O romanu su, uz autora, govorile književnica i urednica Fenix-magazina Marijana Dokoza te predsjednica Hrvatske kulturne zajednice Mainz Jasna Ačkar. Ulomke iz knjige čitala je Zdena Galić, dok je glazbeni dio večeri izveo hrvatski glazbenik iz Darmstadta Saša Vrbanić.
Publika je imala brojna pitanja, što je pokazalo koliko ova tema i danas izaziva zanimanje. Čabraja je u razgovoru posebno naglasio da nije prestao vjerovati niti se odrekao svoga svećeničkog poziva. Svoju vjeru sažeo je riječima apostola Pavla: „Znam kome sam povjerovao.“
A svoju životnu priču zaključio je jednostavno: „Bio sam svećenik, danas sam svećenik i takav ću ostati do svojega posljednjeg dana. Bog je uvijek bio u mom životu i bit će sve do trenutka kada jednoga dana dođem pred njega.“