Ideja o boli pojela priču o Fridi

Sve opsesivne teme književnog i esejističkog opusa Slavenke Drakulić sabrane su u njezinu najnovijem romanu. Po tematskom odabiru, ali i po prepoznatljivom autorskom rukopisu, "Frida ili o boli" (izd. Profil, ur. Drago Glamuzina), biografski roman (ili romansirana biografija, ili, točnije, roman-esej), paradigmatski je izdanak iz radionice te najprevođenije hrvatske suvremene književnice.

A to opet znači da s prethodnim autoričinim knjigama dijeli i njihove vrline, i njihove mane. Frida je, dakako, Frida Kahlo, meksička slikarica kultnoga statusa (i masovne popularnosti otkako ju je na filmu utjelovila Salma Hayek), supruga još poznatijeg meksičkog slikara Diega Rivere i ljubavnica dojmljivoga niza muškaraca i žena (uključivši i Lava Trockog), umjetnica kojoj su se divili Kandinski, Breton, Picasso, žena koja je cijeli život propatila u boli (zbog dječje paralize i prometne nesreće pretrpjela je 30-ak operacija!). Životopis kao naručen za pero Slavenke Drakulić koje se od početka bavi ženom (ženstvom), tijelom, boli...

Fridina je priča ispričana u naizmjeničnim ulomcima govora u prvom i u trećem licu, te onima kurzivno otisnutima što analiziraju pojedina slikaričina djela. Dobra odluka, jer se njome znatno ublažila linearnost analitičkoga govora o (ne)mogućnosti življenja u neprekinutoj patnji. Autoričino uživljavanje u tjelesno, duševno i mentalno stanje stvarnoga/romaneskonoga lika impresionira snagom rekonstrukcije, dubinom uvida, oštrinom reza do najbolnijeg...

Ipak (jamačno iz opreza da se ne posklizne u patetiku i melodramatičnost), autorica propušta "uposliti" više emocija: mjestimična ledena hladnoća rukopisa i čitatelja ostavlja bez emotivnog angažmana. Literarni je eros (i ovdje!) ustuknuo pred publicističkim nervom Slavenke Drakulić. Ili, solarovski parafrazirano, ideja je pojela priču.