Kad se u novinama pojavi naslov "Hrvatski i srpski su jedan jezik", nedvojbeno je da "provokacija" neće ostati bez odjeka u kulturnoj i znanstvenoj (pa i široj) hrvatskoj javnosti. Lavina žučljivih reagiranja što će se po svoj prilici svaliti na leđa prof. dr. Ive Pranjkovića, čiji je intervju jučer upravo tako naslovljen u Slobodnoj Dalmaciji, pokrenut će se baš zato što je naša javnost posebno osjetljiva na svaki pokušaj da se dirne u hrvatski jezični identitet i hrvatsku jezičnu samobitnost kao jednu od najvažnijih, temeljnih sastavnica hrvatskoga nacionalnog obilježja.
No, je li zapravo istaknuti jezikoslovac uopće taknuo u jednu od neprijepornih hrvatskih svetinja? Ili je posrijedi samo medijski vješta i prema čitateljima manipulativna oprema njegova intervjua? Komentirajući nedavno na hrvatski prevedenu knjigu američkoga slavista R. D. Greenberga "Jezik i identitet na Balkanu" koja je već podigla podosta prašine u nas, jer autor u njoj jezičnu prošlost i sadašnjost Hrvata i Srba uglavnom promatra "kroz srpske naočale", što je ustvrđeno i na okruglom stolu priređenom ovih dana u Matici hrvatskoj prof. dr. Pranjković najprije kaže kako "Greenberg govori da je postojao jedan jedinstveni srpskohrvatski jezik koji se raspao, što nije činjenica".
Da konstrukt "srpskohrvatski" nikad u jezičnoj stvarnosti ni jednoga od dvaju naroda nije postojao, danas je zamalo općeprihvaćena istina kojoj se nemoćno još opiru tek neki zadrti slavistički krugovi u svijetu, nespremni odbaciti (nimalo znanstvene, već politikantski motivirane) zablude slavistike što se vuku još iz 19. stoljeća. Elaborirajući dalje odnos hrvatskoga i srpskoga, Pranjković upozorava da su prema kriterijima jezične standardologije hrvatski i srpski (te bosanski i crnogorski) "različiti varijeteti, ali istoga jezika". Za tu se tvrdnju "zakvačio" naslov, ali on je svojevrstan mamac brzopletima. Jer, samo rečenicu dalje Pranjković objašnjava razliku između standardološke razine (po kojoj su to različiti jezici) i one genetskolingvističke (po kojoj su to jezici istih korijena).
Istaknuti francuski lingvist Claude Hag?ge u knjizi "Zaustaviti izumiranje jezika", također nedavno objavljenoj u nas, jednako uočava te razlike dokazujući samosvojnost hrvatskoga kao zasebnoga u europskoj jezičnoj obitelji. O tome su uostalom odavno utemeljeno i argumentirano pisali (zato se ne možemo složiti s Pranjkovićevom tvrdnjom da naši jezikoslovci zaobilaze tu "vruću" temu) najveći hrvatski i svjetski priznati jezikoslovci, akademici Dalibor Brozović i Radoslav Katičić. Takve autoritete treba čitati!