Hrvatska književnica Malkica Dugeč umrla je u utorak, 15. rujna u Stuttgartu, u 91. godini života, doznaje se u četvrtak u hrvatskoj zajednici u Stuttgartu.
Malkica Dugeč rođena je 1936. godine u Zavidovićima. Pučku školu pohađala je u Sarajevu, a maturirala je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu Hrvatskoga sveučilišta diplomirala studij kroatistike. Kao profesorica radila je u školama u Požegi, gdje joj je 1960. objavljen pjesnički prvijenac “Crveni biseri”, zatim u Loboru, Gradcu (kod Drniša), Donjem Miholjcu i dr.
Pjesmama se počela javljati već 1953. u srednjoškolskom časopisu “Polet” te u “Studentskom listu”. Zbog javno iznošenih istina o hrvatskom jeziku, članstvu u Matici hrvatskoj, potpori “Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika“ (1967.), sudjelovanju na osnivačkim skupštinama Ogranaka Matice hrvatske diljem Slavonije te općehrvatskom pokretu Hrvatsko proljeće – morala je 1972. zajedno sa svojim suprugom prof. Božom Dugečom emigrirati. I u tuđini je nastavila pisati pjesme, ali tek 1984., skoro četvrt stoljeća nakon pjesničkog prvijenca (1960.) objavljena je u Barceloni u izdanju Knjižnice Hrvatske revije (urednik: Vinko Nikolić) njezina druga stihozbirka "Zemlja moja nebo moje".
Svoje književne radove objavljivala je u gotovo svim hrvatskim emigrantskim glasilima u Europi i u svijetu – sve do 1991., kada svoje pjesme i knjige počinje objavljivati u slobodnoj Republici Hrvatskoj.
Do kraja 2020. godine objavljeno joj je preko 30 knjiga. Prvu je zbirku "Crveni biseri" tiskala 1960., a od 1974. pjesme, zapise i članke objavljivala je u iseljeničkim časopisima. Objavila je zbirke ispovjedne lirike "Kriška dobrote", "Sve dalje od sebe", "S Hrvatskom u sebi", "Kroz pukotinu neba", "Žudnja za smijehom" "Zipka", "O kamenu poj", "Drhtaji ptic", "Moć svjetla", "U riječ unjedrena", "Tragovima bezdomnosti", "I cvijet može zaplakati", "Žigice vjere", stihozbirku na njemačkom jeziku "Vjetrom istrgnuta" (Vom Winde gerissen,) zbirku pjesama za djecu "I cvijet može zaplakati", zbirku zapisa i novela "Domaće zadaće", dvije knjige pjesama za djecu: "Početak rasta u ljude" i jednu stihozbirku u digitalnom izdanju "Suzama pečatim uspomene". Prevođena je i na druge strane jezike.
Zajedno s prof. Kazimirom Katalinićem priredila je i u izdanju Hrvatske republikanske zajednice objavila knjigu govora i eseja svoga pok. supruga Bože Dugeča pod naslovom "Nismo spremni robovati". Zajedno s akademikom Josipom Pečarićem objavila knjigu "Vjenceslav Čižek" (o životu i djelu hrvatskoga pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka). U nakladi zagrebačke izdavačke kuće Tkanica objavljene su joj četiri knjige "Slobodna misao", "Anegdote – Iz tuđine i iz Domovine", "Krik iz magle" i "Za dane buduće".
Od 1991. godine objavljuje svoje knjige u domovini, surađuje u mnogim književnim listovima i časopisima (“Marulić”, “Jezik”, “Osvit”, “Motrišta”, Hrvatsko slovo te sudjeluje u pjesničkim susretima (“Rešetarski pjesnički susreti”) i redovito objavljuje pjesme i mudrositnice na hrvatskim internetskim portalima.
Pjesmama je zastupljena u mnogim hrvatskim pjesničkim antologijama, kao i u leksikonima i u Hrvatskoj književnoj enciklopediji.
Nagrađena je književnom nagradom Hrvatskog slova “Dubravko Horvatić” za ciklus pjesama “Sebe ne vidiš nikada” 2005. godine, književnom nagradom Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne “Antun Branko Šimić” 2007. godine, za stihozbirku “U riječ unjedrena”, te književnom nagradom DHK Zagreb i ZIRAL-a “Fra Lucijan Kordić” 2014. godine za stihozbirku “Žigice vjere”.
Bila je članica Matice hrvatske od 1970., Društva hrvatskih književnika u Zagrebu, Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne u Mostaru, Njemačkog društva za kroatistiku u Bambergu, Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori (HAZUD) sa sjedištem u Baselu te mnogih hrvatskih kulturnih udruga. Živjela je i djelovala u njemačkom gradu Stuttgartu. Posljednjih godina života pobolijevala je i liječila se u bolnici u Heilbronnu.