Domaća jazz-scena, od pedesetih godina 20. stoljeća do danas, jedan je od najbogatijih i najzanimljivijih domaćih umjetničkih “bunara”. Usprkos neproporcionalnom zanimanju masovne publike ili medija, domaći jazzisti sve do danas zaslužni su za neka od najuzbudljivijih albumskih i koncertnih izdanja, da ne velimo, “karizmi”. I to karizmi koje su se ozbiljno naradile za svoj uspjeh i prestiž, od školovanja do zaobilaženja svih prepreka koje im postavlja domaća svakodnevica.
Uostalom, ako samo pogledate recentnu COVID-19 situaciju, lako ćete shvatiti da su najviše nastupa održali mladi jazzisti u Kulturnom centru Mesnička, koji se međusobnim jam-sessionima, promocijama i svirkom uživo etablirao kao glavni dokaz da se može svirati i u ovim uvjetima, samo ako se želi.
Bez žanrovskih okvira
Mladi gitaristi Filip Pavić i Pavle Miljenović, ili Riječanin Zoran Majstorović, skupa sa slobodoumnim društvom poput Maka Murtića i Mimike Orkestra ili postave Truth≠Tribe, u kojoj je i sjajan Jurica Rukljić na tubi, uspjeli su mnoge principe funkcioniranja suvremene svjetske scene prebaciti i na domaći teren.
Od ambicioznih projekata tu je i pulski festival Audioart (Međunarodni festival eksperimentalne i improvizirane glazbe) u Puli pod vodstvom Alena Sinkauza i zagrebački MIMO (Medijski Inventar Muzičkih Originala), povezivali su segmente nove suvremene glazbe na način kako je to ranije radio višegodišnji NO Jazz Festival u zagrebačkom Teatru &TD, s kojim je nestala razlika između suvremene i jazz-glazbe jer se protagonisti u svijetu odavno ne zatvaraju u uske žanrovske i sadržajne okvire, a i suvremeni jazz teže je definirati.
Čak je i nekoliko nastupa Jazz orkestra HRT-a, s Chui, Rundekom, nedavno i Cubismom na “Sunčanoj strani Prisavlja” i drugima dovelo do zanimljivih spojeva bigbendovskog zvuka i jazzističkog promatranja rock-glazbe, što je i šira šublika pozdravila rasprodanim nastupima u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti.
Dodamo li Lelu i Joea Kaplowitza, Bornu Šercara, Nebojšu Buhina i Marija Rašića u projektu Afterscock, mladu Brunu Matić na udaraljkama, Janka Novoselića – koji je nakon Chui nastavio s postavom Kozmodrum – dolazimo i do serije odličnih albuma koji su u posljednje vrijeme potvrdili da je domaća diskografija uz pomoć jazzista dala neke od najuzbudljivijih albumskih rezultata (Pavle Miljenović – “Upper Structures”, Filip Pavić – “Terra Incognita”, Zoran Majstorović i Iva Bittova – “Ethnicities”, Bruna Matić – “Two Weeks After Midnight”, Mimika Orchestra – “Divinities of the Earth and the Waters”, Truth≠Tribe – “Distances”, Borna Šercar i Jazziana Croatica – “Rise After Fall”, Buhin i Rašić – “Aftershock”, Chui – “Iz kapetanovog dnevnika”, Kozmodrum – “Gravity”, Zvjezdan Ružić – “Pianotron”, Matija Dedić – “Influences”, Tamara Obrovac – “Transadriaticum”, Leila Kaplowitz – “To One”)
Simbolički, znamo li da je Tamara Obrovac kao najistaknutija primadona domaćeg vokalnog jazza lani proslavila 20 godina diskografskog rada, kojem je prethodilo i mnogo godina marljivog rada na sceni, potpuno je jasno da domaći jazzisti godinama grade priču prije nego se izbore za zanimanje trome javnosti. Neki su postali prepoznatljivi i široj publici; ne samo Matija Dedić nego i Chui – čija je suradnja s Josipom Lisac dala još jedan crossover pomak – do pijanista Zvjezdana Ružića koji je s tom istom Josipom Lisac izazvao pozitivan skandal novom obradom hrvatske himne i pokazao da suvremena glazba može i treba biti provokativna, slobodoumna i bez ograničenja.
Sve to temeljeno je na dugoj tradiciji u kojoj se novi pothvati logično naslanjaju na one davne. Upravo su nekadašnje pionirske zamisli i kasniji festivali Boška Petrovića u dvijetisućitima doveli do festivala poput Jazzarela ili Zagreb Jazz Festivala, na kojima smo u organizaciji najsposobnijeg domaćeg jazz promotora Dražena Kokanovića vidjeli neke od najvećih svjetskih zvijezda jazza skupa s domaćim protagonistima. Iz današnje COVID-19 situacije i nadolazeće recesije bilo bi pomalo bezobrazno nabrajati imena koja su došla kod nas, jer se takva vremena i takvi gosti sigurno više neće ponoviti.
Navikli na teške uvjete
No, ostaju jazz.hr festivali na jesen i proljeće, Histria Jazz festival u Puli i Zagreb Jazz festival koji se lani vratio nakon pet godina stanke, kad je premješten u Rovinj, Liburnia Jazz Festival Elvisa Stanića, Siscia Jazz Damira Kukuruzovića ili Jazz is Back u Grožnjanu, a posljednja tri održala su se i ove sezone usprkos pandemije korone. Što pokazuje upornost jazz scene da se održi u najtežim uvjetima, na što su jazzisti izgleda navikli. Pa se i u vrijeme koronavirusa umjesto “laku noć”, može potvrditi ona stara “dobro jutro, džezeri”.