Iznuđivanje pljeska ružan je običaj koji se već odavno ustalio u našim kazalištima. Nekada je bio običaj da se zastor spusti dok pljesak još traje i ponovno se podigne ako publika to traži. U međuvremenu bi pred spušteni zastor izlazili solisti (pjevači, glumci, plesači) pojedinačno se suočiti s mišljenjem i dojmom gledateljstva o njihovu nastupu.
Danas se zastor uglavnom uopće ne spušta sve dok pljesak ne počne zamirati. U nekim bi prilikama zamro i brže kada posjetitelji kazališta ne bi bili uglavnom neki pristojan svijet koji, čak i kad je nezadovoljan viđenim, neće ostaviti umjetnike na pozornici bez pljeska, kao ribe na suhom.
Takvo se iznuđivanje odobravanja ponekad zna pretvoriti baš u pravu muku i nelagodu s obje strane rampe.
Sjetio sam se takvih slučajeva i takve nelagode nakon premijere “Fridina svijeta” u Rijeci. Nipošto zato što se u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca te večeri opet dogodila takva nelagoda, nego nešto upravo suprotno. Zastor se tamo nad baletnim ansamblom i autorskim timom predstave spuštao barem dva, ako ne i tri puta, da bi u tim trenucima u gledalištu pljesak i ovacije svaki put postali još glasniji i emotivniji.
Bila je to prirodna i spontana reakcija na dva sata autentične umjetničke ljepote koju su nam priuštili solisti i ansambl Baleta HNK Ivana pl. Zajca u izvedbi predstave koju je napravio brazilski koreograf Reginaldo Oliveira, nadahnut likom, djelom, životom i sudbinom meksičke i svjetske umjetničke ikone Fride Kahlo.
Kako plesati strast? Kako plesati ljubav? Kako plesati likovna djela? Kako plesati bol i tijelo koje je nesretno i nepovratno oštećeno?
Da je Oliveira umjetnik koji zna odgovore na ta pitanja bilo je jasno već u prvoj slici predstave kada nam je ansambl pokazao kako se pleše – revolucija, povijesni vrtlog u koji biva ubačena jedinstvena i neponovljiva Frida, u vremenu kada pojedinačni životi i sudbine obično jako malo vrijede i bivaju zgaženi pokrenutim kolektivitetom.
Frida, koju je u premijernoj postavi s neizostavno potrebnom karizmatičnošću za takav lik izvrsno donijela Isabelle Zabot, nadvisila je svoje burno vrijeme, postala njegova ikona, stapajući svoje vlastite strasti, ljubavi i borbe s demonima sa živim duhom svog naroda i zemlje – Meksika.
Programska knjižica donijela nam je, neuobičajeno, kratke razgovore s izvođačima koji govore o svom doživljaju svojih uloga. Njihove su riječi, a potom još snažnije njihove izvedbe na pozornici pokazale koliko je, pod Oliveirinim vodstvom, bio ozbiljan proces upoznavanja i poniranja u likove, njihov značaj, kako u njihovu vremenu tako i – ne u suvremenosti, nego nadvremenosti.
Suvremeni ples već odavno, kao i svaka suvremena umjetnost nakon isteka kanona prošlih epoha, ima svoje rutine, manire i šablone. Oliveira ih ne ponavlja nego uspijeva pronaći vlastiti rukopis koji njegovi plesači – a s riječkim se ansamblom očito itekako dobro složio i razumio – uvjerljivo predstavljaju.
Ukupan rezultat, koji je sve nas, usuđujem se tvrditi bez iznimke, u riječkom gledalištu toliko dirnuo, razgalio i oduševio, bila je čista ljepota u svoj svojoj silini i nježnosti.
Uz spomenutu naslovnu junakinju i čitav uživljen i uigran ansambl, tu su ljepotu iz slike u sliku gradili i ostali protagonisti: Marta Kanazir kao Druga Frida – njezin europski uglađeni alter ego, Ali Tabbouch kao Diego Rivera, Tea Rušin kao Fridina sestra Cristina Kahlo te Giorgio Otranto kao Fridina mladenačka ljubav Alejandro Gómez Arias.
Da bismo iz kazališta otišli očiju, ušiju i duša punih ljepote, podjednako su zaslužni i ostali vrlo uspjeli elementi predstave. U prvom redu sjajno odabrana glazba, prava antologija meksičkih tradicionalnih i popularnih pjesama. Svaka od njih zabljesnula je kao jedna mala kantata, uključujući i globalno popularnu pjesmu “Cucurrucucú Paloma” koju na nenadmašan i neponovljivo autentičan način pjeva legendarni Caetano Veloso.
Sve to činilo je divan sklad i simbiozu sa scenografijom Matthiasa Kronfussa i kostimima Judith Adam, autorske ekipe s kojom je Oliveira svoju Fridu postavio najprije u Zemaljskom teatru u Salzburgu, gdje je šef baleta, a prije Rijeke i u Rio de Janeiru, u svojoj domovini iz čije je sjajne baletne tradicije potekao.
Bila je ovo još jedna važna i plodonosna međunarodna suradnja kojom je riječki HNK svojoj publici otvorio pogled u velik i predivan svijet.
Nakon odigranih svibanjskih predstava, u ovoj sezoni slijede još tri izvedbe 9., 18. i 20. lipnja. Tko god je u prilici, neka si priušti taj jedinstveni, potresan i nadasve lijep pogled u “Fridin svijet”.