Film koji je razljutio mafiju

Samo mjesec dana nakon što je talijanski film “Gomora” Mattea Garronea trijumfirao na dodjeli nagrada Europske filmske akademije, pobijedivši u pet kategorija (uključujući one za najbolji film, režiju i scenarij), u četvrtak navečer u Cinestaru imamo i njegovu hrvatsku premijeru. Tajming nije mogao biti bolji, ali, nažalost, filmu se teško može predvidjeti zapaženiji uspjeh u domaćim kinima. Naime, sve ono što je privuklo ne samo vjerojatno glasače Europske filmske akademije nego i članove prošlogodišnjeg canneskog žirija koji je “Gomoru” nagradio Grand Prixom, stoji na putu njegovoj komercijalnosti.

Naime, premda se film bavi talijanskom mafijom, mafijaši u filmu daleko su od zalizanih “digića” kakve srećemo u glamuroznim američkim filmovima i TV serijama ili reklamama. Razlog je tome jednostavan. Sudeći po filmu, talijanski mafijaši, posebice oni iz Napulja i njegove okolice koji se prikazuju, najmanje su ispeglani kao Al Pacino, a puno više odišu sirovim turskim, balkanskim štihom koji daje poseban, ironično se može reći “art” ton filmu.

Naziv filma ima očite biblijske asocijacije, ali jednako se poigrava i nazivom stvarne napuljske kriminalne skupine Camorra za koju se na odjavnoj špici tvrdi da je smaknula četiri tisuće ljudi (svaki treći dan nekoga) i da bi hrpa kontaminiranog kancerogenog smeća koje odlaže u okolici grada bila dvostruko viša od Mount Everesta.

Film panoramski prati pet usporednih priča o pojedincima koji bi željeli postati njihovi članovi ili misle da ih mogu igrati. Dubina i psihologizacija u filmu su žrtvovani pred kaotičnim prepletanjima priča u kojima katkad i nije lako pohvatati sve konce, ali već uvodna scena pokolja u salonu za uljepšavanje koja nema nikakve veze s kasnijim događajima pokazuje da je Garrone svjesno radio film koji računa na dojam i emocije, a ne toliko na razum i analitičnost. I tu je poprilično uspio.