U ponedjeljak navečer u HNK Split otvoreni su 36. Marulićevi dani. Tradicionalno, glavni dio ceremonije pripao je dodjeli nagrada Marin Držić čiji je žiri bio široke ruke podijelivši tri nagrade na šestoro dobitnika. Četrdesetak minuta ceremonije bilo je u svakom slučaju predugo prije maratonskog Krležinog teksta "Gospode Glembajevih" u izvedbi ansambla sofijskog Narodnog kazališta Ivan Vazov u režiji Ivice Buljana.
Međutim, tempo i emocionalni naboj predstave koji neprestano rastu do eksplozivnog fortissima učinili su da smo gotovo požalili što je između drugog i trećeg čina uopće umetnuta pauza. Sofijski su "Glembajevi", u svakom slučaju, pa i na bugarskom uz Krležin original u titlovima, bili glavna nagrada večeri svima nama, a i nagrađenim mladim hrvatskim dramatičarkama i dramatičarima.
Bugarska je kritičarka Silvija Nedkova je nakon sofijske premijere napisala da su "Glembajevi" strašno dug i zamoran tekst. Što tek da kažemo mi koji smo ih slušali na jeziku koji ne razumijemo. Utoliko je više u Splitu došlo do izražaja ono što je bugarska kritika ocijenila kao uspješan "eksperiment u koje se redatelj oslobađa okova teksta, a da ga ne skraćuje i ne mijenja, nego usmjerava glumce na igru kroz golu emociju."
Eksperiment u kojem, rječima bugarske kritičarke, "postaje nemilosrdno jasno da dobar glumac može i najdosadniji tekst pretvoriti u veličanstveno iskustvo."
Buržoazija je danas još aktualnija i nemilosrdnija nego u vrijeme nastanka komada, a za nas, navikle na drugačije inscenacije, novost je svakako bio stari Glembaj koji u izvedbi Dejana Donkova nije umoran i igrama moći iscrpljeni starac, nego dominantna zvijer gotovo u naponu snage. Ravnopravno mu je parirao Plamen Dimov kao Leone.
Čuli smo ipak i nešto što smo dobro razumjeli bez titlova. Pater Silberbandt, kojega igra Darin Angelov, u sceni svog histeričnog pokajanja i straha od razotkrivanja pjeva na hrvatskom poznati šlager "Sve se vraća, sve se plaća".
Scenograf Aleksandar Dimić u dosluhu je s Buljanovom koncepcijom vrlo efektno iskoristio nekoliko desetaka crnih plastičnih stolica. Uredno poredane kao u kazalištu, one u prvom dijelu predstavljaju red koji se povremeno rastura i brzo ponovno uspostavlja, da bi kasnije postale brdo nalik vulkanu koji u samom tekstu priziva Krleža.
Najvažniji element kostimografije Ane Savić Gecan je, pak, kočoperni kaput u kojem moćni stari Glembaj nalikuje ptici grabljivici.
Povrh svega, Teodora Duhovnikova kao barunica Castelli krijesta je eksplozije čitavog tog vulkana sa svojim preobrazbama od nježnosti i nemoći do bijesa.
Scena ubojstva ne odvija se pred publikom. Leone maćehu odvlači sa scene i vraća se krvavih ruku kojima pečat te zločinom i grabeži zaražene glembajevske krvi utiskuje u klimaksu predstave i na lice svoje ipak ne baš tako časne sestre Angelike, koju tumači Ana Papadopulu.
Izvrsna u službi pojačavanja naboja predstave je i glazba Mitje Vrhnovnika Smrekara.
Ivica Buljan je izjavio u Bugarskoj da je došao njihovo nacionalno kazalište zaraziti novom strašću. Infekcija je uspjela, proširila se i na splitsku publiku, a tu strastveno zaraznu predstavu valjalo bi svakako sa središnje bugarske pozornice dovesti i na našu, u HNK u Zagrebu.