29. kratka priča

Djevojčica koja htjede zagrliti svijet

Djevojčica koja htjede zagrliti svijet
28.10.2015.
u 17:00
Autor je rođen na otoku Braču. Gimnaziju je završio u Splitu, a Medicinski fakultet s odlikom u Zagrebu. Specijalizirao je internu medicinu i gastroenterologiju, zatim hepatologiju, a od 1983. u londonskim se klinikama bavio kliničkim istraživanjem bolesti jetre i kopnice (AIDS-a). Od 1991. diplomatski predstavlja RH u Velikoj Britaniji, potom je veleposlanikom u Indiji i Šri Lanki, Egiptu i brojnim arapskim zemljama. Od 2001.-2002. studijski boravi na Harvardskom sveučilištu baveći se etikom u međunarodnim odnosima i temom općega dobra. Od 2005. veleposlanik je u Japanu i Republici Koreji, a od 2011. u Brazilu, Kolumbiji i Venezueli. Objavio je više od 50 knjiga poezije, eseja, prijevoda i florilegija. Utemeljitelj je svehrvatske jezično-pjesničke smotre Croatia rediviva na kojoj u Selcima na otoku Braču od 1991. kroz jezične dionice (ča-kaj-što) primjenjuje, u praksi, ideju koineizacije i integracije hrvatskoga jezika.
Pogledaj originalni članak

Živjela jednom, na rubu zemlje, jedna djevojčica koja imaše mnogo ljubavi, u srcu, s kojom htjede zagrliti svijet, čitav svijet. Mjesto u kojem življaše, s bakom i djedom, ponad ogromne vode i beskrajne izmaglice, podsjećalo je na težinu zadatka s kojim bi rođena, prepuštena starcima i ostavljena zanavijek. Otkuda i kako, zašto bi stvorena s takvom jedinstvenom željom, koju to igru nada joj sudbina, zašto baš njoj koju izostanak roditeljske ljubavi osudi na samoću i sućut bližnjih? Nepotrebno je udubljivati se u njene razloge i tražiti objašnjenja, jerbo to ničemu ne vodi. Važno je znati da djevojčica htjede zagrliti svijet i prenijeti mu svoju plamteću ljubav, koju imaše u nesvakidašnjem obilju, svima koji nastavaše poznatu zemlju, njeno središte i sve rubove, te pokoji pobunjeni dio kopna nastanjen rijetkim žiteljima i još rjeđim psima.

Imala je neodređene godine, ne bješe nit mala nit odrasla, ni dijete ni djevojka, s otvorenim pogledom i nemirnim rukama koje milovahu lišće loze i grančice masline, govorahu njeni bližnji: stare poput Krista.

Jednog jutra, dok se maglica sporo dizala nad pučinom, ugleda ona bijelu točku što približavala se stijenama na kojima stajaše upiljena u obzorje. Uskoro razazna lađu sa širokim bijelim jedrima, napetim i uperenima vjetrom k njenoj obali. Znatiželja je obuzme i nada da ugledat će živo biće na palubi, no iznenađujuća bi činjenica da na barki ne bje ni žive duše i da napuštena lutala je morskom plaveti.Što učiniti? Popeti se na brod, istražiti ga?

To i učini, uz izvjesno dovijanje i nespretnost; pope se na palubu, uđe brodu u utrobu i ustvrdi da je sablastan, bezljudan i sam samcat, da dolazi k njoj jednako samoj samcatoj s određenim razlogom. U trenu odluči prepustiti se sudbini – odriješi konop s broda koji prvotno veza za hrid, te se prepusti strujama i vjetru, pustolovini koju potajno žudješe, a našavši razgrnutu postelju u potpalublju, umorna od veranja i pretraživanja, prilegne i zaspi.

Lađa mora da je bila začarana jer čim se probudi, uoči da je napučena bićima, jedva vidljivima: ali što dalje od kopna odmicahu, sve jasnijima, sa sve više života i pokreta – čak i zboriti počeše s njome na jeziku koji ne znade, ali ga začudno razumješe u potpunosti.

Preniješe joj bića, ljudima slična, samo nešto sitnijega stasa, svoju radost i spremnost da je uprave na put plana predaje ljubavi njene cijelome svijetu i ljubavi potrebnima.

Brzo se svikla na nečujnost pokreta nepoznatih joj stvorova; iako nije shvaćala kako funkcioniraju – sve joj je kod njih otprve bilo jasno: razlog i cilj i svrha.

Plovili su, plovili, danima, možda i tjednima. Hraniše je ožegnutim snijegom, poput bjelanjka, žeđ joj gasiše vodom koja padaše iz njihovih naručja; a onda – jednoga podneva približe se raskošnoj luci bjelasnoga grada u kojemu zvona zvoniše neprestance, slamajući se o rubove palača, te spuštahu mostovi, ritmom koračnica, preko zaštitničke vode iz dubokih opkopa. Mnoštvo je iščekivalo našu junakinju na gatu i ohrabrena njegovim klicanjem siđe ona s lađe i uputi se k ljudstvu koje otvaraše pred njom put. Vodio ju je u palaču od ametista s otvorenim moćnim vratima kroz koja uđe u prostranu dvoranu u čijem središtu, na prijestolju, sjediše kraljević. Mlad, nestrpljiv, znatiželjan.

Hrabrost je napuštaše postupno, što više mu se bližila, i zaledi joj se osmijeh čim stade preda nj.

– Što tražiš, djevojko, u mom kraljevstvu? – upita je princ s trona.

– Tražim svijet kojemu ću pokloniti svoju ljubav – kaza djevojčica – ostavih zbog njega, i bez pozdrava, djeda i baku s kraja svijeta i dođoh k tebi, tragom više sudbine, da otkrijem ti, prinče, svoju tajnu namjeru i ispunim svoj usud.

– Kojem svijetu bi htjela dati ljubav, djevojko? Za čim zapravo čezneš?

Evo noćas, sanjao sam da ću danas sresti svoju ljubav. Mora da si ti ta ljubav koju mi u snu najaviše anđeli!

– Ali moja ljubav, moj plam, može sažgati čovjeka koji nije odabran i spreman za nju – reče ona.

– Ja spreman sam – reče kraljević, s uvjerenjem koje obara hrastove. – Odavno pripremah svoje srce za tvoj dolazak. Tko jednoj osobi dade ljubav, dao ju je cijelome svijetu. Ja sam pripravan biti tvoj svijet, djevojko!

I shvati djevojčica da je na putu odrasla i postala djevojkom, da je u moći dati, ali sada i primiti, ljubav. Smiješak joj se prelije licem i pruži kraljeviću obje svoje ruke.

Od tada, u sprezi skladnoj, življaše – snatreći sretno o svijetu ljubavi i ljubavi svijeta, sudbinski darovani blagoslovom poistovjećenih bića.

 

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 3

SM
stari_mačak
10:11 29.10.2015.

Odlučih se i pročitah ovu nazovi bajku (a mi trebasmo kratku priču), stadoh i dobro ramislih. Ne mogavši ipak nikako razumjeti o čemu se tu radi čudnim se čudom načuditi ne mogoh da još postoji autor koji piše aoristom. Uz sveopće društveno nazadovanje oko nas ovo je pravi pravopisni povratak Hrvata u stoljeće sedmo. Grozota Štambuče, grozota...

TI
tifani
08:32 29.10.2015.

šta je ovo?!

ON
onacita1
20:41 01.11.2015.

Potače me ova "priča" , pa istražih razliku između aorista i imperfekta koju zaboravih. Jerbo, osim ove, druge nakane, čini mi se, ne imaše!