U subotu će na Opatovini 34. Histrionsko ljeto otvoriti praizvedba predstave “Fine strine s Opatovine” koja je spojila najizvođenijeg histrionskog redatelja s njihovim najizvođenijim piscem. Pisac je Nino Škrabe, redatelj Zoran Mužić, a histrionski vođa Zlatko Vitez poziva na Opatovinu i tvrdnjom da si glumac iz predstave Franjo Kuhar utvara da je Ante Gotovina pa će histrionska publika vidjeti Gotovinu i prije premijere Vrdoljakova filma.
Kad i smrt postane smiješna
– 1986. godine kao diplomant režije upoznao sam se sa Zlatkom Vitezom i vrlo sam cijenio to što radi. Bio sam tajni fan Histriona još od djetinjstva u Šibeniku. Zlatko me uočio kao Spaićeva asistenta pa smo se našli na zajedničkoj temi koja traje pune trideset i tri godine – veli Mužić kojem su “Fine strine s Opatovine” šesnaesta režija u Histrionima.
– Ovdje je riječ o tekstu “Arsen i stare čipke” koji je napisao legendarni Joseph Kesselring 1939. godine. Bio je to broadwayski hit koji je svjetskim hitom napravio 1944. godine Frank Capra, filmom s Caryjem Grantom u glavnoj ulozi. Capra je bio redatelj Drugog svjetskog rata i autor dokumentarnog serijala “Zašto se borimo?”, ali je režirao i komediju koja je postala hit u doba kada se najviše ginulo na Pacifiku i kada je javnost trebalo nasmijati. Način na koji je Capra nasmijao naciju bio je bizaran jer je tema bila smrt. Što je temeljniji problem kojim se bavite, on postaje podložniji komediografskom tretmanu i poništavanju tragičnoga i tjeskobnoga. Temelj komedije leži u dovođenju autoriteta pod upitnik. A nema većeg autoriteta od smrti – veli Mužić koji naglašava da je Nino Škrabe napravio adaptaciju Kesselringove crne komedije uvažavajući prostor na Opatovini, ali i milje.
– Milje je vrlo važan. Škrabe ga je stavio u današnji Zagreb, ali te strine ostale su u nekom drugom vremenu. Tu postoji purgerski ključ i to je identitet u koji Histrioni čuvaju već desetljećima. Naša predstava je crna komedija, ali vrlo zabavna i duhovita, a Histrioni u svojim pučkim komedijama vode računa o aktualizaciji i komentarima aktualne stvarnosti koji se lako mogu prepoznati. Ne smijem ništa otkrivati, ali ima tu relacija prema Kaptolu, vojsci, hrvatskoj tradiciji, a tu je i vrlo bitan lik koji treba prepoznati kao važnu sponu između prošlosti i sadašnjosti, a to je bivši vojni doktor koji dolazi iz jednog bivšeg svijeta... On je buffo lik koji svemu tome daje dodatnu dimenziju – veli Mužić koji je imao samo dvanaest godina kada je Nino Škrabe 1975. u Histrionima radio “Domagojadu” po čemu je taj pisac dio izvornog histrionskog trolista iz Tahira Mujičića i Borisa Senkera. Mužić je porijeklom Dalmatinac iz Šibenika, iz iste ulice kao i Arsen Dedić, ali snašao se i s kajkavskim mentalitetom i jezikom.
Dinamovac, Dalmatinke sin
– Moja mama neko je vrijeme živjela u Zagrebu iako je i ona Dalmatinka iz Novigrada kod Zadra, ali kako je Zadar bio talijanski, svi moji preci odlazili su u Zagreb. No preko mamine strane sam Zagrepčanec, u Zagrebu imam više rodbine nego bilo gdje drugdje. Za Šibenik valja reći da je to grad koji je najbliže Zagrebu. Osim toga, ja sam i dinamovac i meni je Zagreb prvi grad bez obzira na šibensko podrijetlo. Kada sam Vitezu asistirao na “Diogenešu” Tituša Brezovačkog 1988. godine, bio sam fasciniran ljepotom tog jezika i Britvićevim stihovima. Meni je Zagreb dao sve – veli Mužić.