'Dolazi nam i David Borenstein, koji je za film o Putinu dobio Oscara za najbolji dokumentarac'

Iako je u karijeri štošta radio, ime Hrvoja Pukšeca danas najčešće vežemo za ZagrebDox, jedan od vodećih europskih festivala dokumentarnog filma, čiji je izvršni direktor četvrtu godinu zaredom.

Uoči 22. izdanja festivala, koje se od 19. do 26. travnja odvija u zagrebačkim Kaptol kinima, razgovarali smo o novostima u programu, nezgodnim festivalskim situacijama, budućnosti dokumentarnog filma…

Hrvoje Pukšec – izvršni direktor ZagrebDoxa, filmski kritičar, novinar, scenarist, voditelj... Čovjek se malo pogubi u tome što sve radite. Koji vam je trenutačno "glavni" posao, a što radite "sa strane"?

Ovo je četvrto izdanje ZagrebDoxa na kojem radim kao izvršni direktor. Radim ponešto i "sa strane", ali manje nego prije jer sam, otkako sam došao ovdje, fokusiran ponajprije na ZagrebDox. Filmsku kritiku pišem tu i tamo, uglavnom kada to drugi zatraže od mene, nemam neko stalno mjesto na kojem objavljujem. Televizijskim novinarstvom prestao sam se baviti prije 7-8 godina, kad sam otišao s HTV-a gdje nisam nikada bio stalno zaposlen, nego sam bio vanjski suradnik. Kad više ne možeš biti televizijski novinar iz kulture na HTV-u, ustvari prestaneš biti televizijski novinar iz kulture, jer kod nas nema druge televizije na kojoj bi to mogao raditi. Pred kamerom sam bio u emisijama "Posebni dodaci", "Treći format", "Trikultura", radio sam i u nekim drugim emisijama poput "Kokica"... Bilo je toga dosta. Pisao sam i scenarije, ali ne mnogo toga, a trenutačno pišem nešto čisto za svoju dušu, vidjet ćemo tek hoće li to ikada biti objavljeno. Ovih dana pišem i predgovor za zbornik tekstova o filmovima koje je Factum snimio o Domovinskom ratu. Obuhvaćeni su filmovi od početka rata pa do našeg zadnjeg filma, "Mirotvorca".

Krenimo onda od najaktualnije teme, ZagrebDoxa, koji će se održati od 19. do 26. travnja. Po čemu se ova 22. inačica festivala izdvaja od prijašnjih, imate li nekakvih posebnosti?

Bit će nekoliko novina, ali prije nego kažem nešto više o njima, želim približiti kontekst cijele priče. ZagrebDox je prilično dobro postavljen festival od samih početaka, od prvog izdanja. Ne robuje nekim jasnim obrascima ili kućicama koje se moraju ispuniti. Tu su, naravno, natjecateljski programi, ali popratni filmski programi prilično su fleksibilni i mogu se prilagoditi stvarnosti na tržištu dokumentarnih filmova, odnosno suvremenom dokumentarizmu. Tako jedne godine bude više biografskih dokumentaraca, sljedeće godine možda više dokumentaraca o ekološkim temama, zbog čega postoji Green Dox, ali ako se dogodi da nema dobrih filmova za takvu selekciju, onda je nećemo imati. Ove godine selektori su odabrali potpuno novi program: Dox otpora. Prvi put prikazujemo takvu selekciju, a riječ je o filmovima koji tematiziraju ljude u različitim dijelovima svijeta i u različitim životnim situacijama koji se pokušavaju oduprijeti pritiscima ove ili one vrste.

Tu je i Foto Dox koji je nastao u suradnji sa Sandrom Vitaljić, koja nam je pripremila izložbu dokumentarnih fotografija koje će se vrtjeti na velikom platnu prije projekcija filmova u dvjema dvoranama. On je nastao i kao neki follow-up Audio Doxa, koji smo uveli lani, kada smo počeli puštati audio dokumentarce, odnosno dokumentarne reportaže koje su kod nas u pravilu vezane za radijski medij. Ljudi na ZagrebDoxu mogu doći u kino slušati dokumentarce, ali budući da se puštaju na originalnom jeziku, recimo francuskom ili poljskom, bit će i titlovi na hrvatskom, tako da će ipak biti i tog vizualnog dijela. I da, ove godine imamo i projekciju prilagođenu za gluhe i slijepe osobe. U suradnji s udrugom Alternator pripremili smo slušalice za slijepe osobe, koje u live prijenosu dobivaju opis onoga što je na platnu, a za gluhe je pripremljen poseban titl.

Koliko filmova planirate prikazati i koje nam svjetske face dolaze u Zagreb?

Ove godine u dobroj se mjeri vraćamo u pretpandemijsko vrijeme s obzirom na broj projekcija. Imamo ih više od 160 u tih osam dana, 112 različitih filmova. Imamo desetak svjetskih premijera, a gotovo svi ostali filmovi su hrvatske premijere. U pravilu se 80 posto programa može pogledati samo na ZagrebDoxu i više se ih se neće moći vidjeti u Hrvatskoj. Od gostiju, posebno smo ponosni na Davida Borensteina, koji je ove godine za svoj film "Gospodin Nitko protiv Putina" dobio Oscara za najbolji dokumentarac. On je prošle godine kod nas dobio jednu od prvih nagrada za taj film, tako da smo ga zvali još i prije nego što je dobio Oscara. Doći će i producentica tog filma Lucie Kon, koja je godinama radila na BBC-u. Gotovo svi prošlogodišnji pobjednici bit će s nama, a imat ćemo i filmove pravih majstora: Wernera Herzoga, Vitalija Manskog, Tsai Ming-lianga...

Publika će moći gledati filmove doslovno iz cijelog svijeta. Imamo čak i film s Grenlanda, potom iz Afrike, Južne Amerike, SAD-a, koji je ove godine poprilično zastupljen, a potom ima i dosta Francuza, Britanaca i Švicaraca. Zanimljivo, danskih filmova, koji su prevladavali prošlih godina, sada nema toliko, ali Danci i Poljaci imaju jake škole dokumentaristike i uvijek su zastupljeni s barem jednim ili dva filma.

Na kakve ste sve, tijekom karijere, nezgodne situacije naišli u organizaciji festivala?

Kako dugo radim taj posao, tako mogu reći kako je bilo stvarno svega. Jedna od najkompliciranijih situacija dogodila se na Pulskom filmskom festivalu. Iz vedra neba najavljen nam je dolazak tadašnjeg glavnog tajnika UN-a, Ban Ki-moona, i to ne tri tjedna unaprijed, nego manje od 24 sata prije nego što je trebao stići. Odjednom se moralo iskomunicirati tisuću stvari, protokol, osiguranje, koordiniranje s gungulom od 7500 ljudi koji su natiskani u Areni, još turisti, jer ljeto je, srpanj... Nisam spavao niti sam se prestao znojiti dok to sve nije prošlo, ali prošlo je u redu.

Ali zasigurno najteža situacija, zbog koje sam sigurno dobio pedeset posto sijedih koje imam, bila je kad smo trebali otvoriti Festival tolerancije u nedjelju. Bio sam prvi put producent tog festivala, a u petak u tri-četiri sata poslijepodne javili su nam da ne možemo koristiti dvoranu kina Europa u nedjelju kad se festival otvara. I ništa. Ja u pravilu ne vičem puno, ali tad su me uspjeli vidjeti kako galamim. Ne na ljude, nego iz čiste frustracije. Poanta je u tome da kad nabavljate filmove, svaki film dolazi kao DCP – to je hard disk s ključem, i taj ključ je vezan za točno određeni projektor, otvoren samo na određeno vrijeme. Ne možete taj DCP staviti u bilo koji drugi projektor. Mi smo se trebali seliti iz kina Europa u Studentski centar, a ujedno smo morali za sve filmove nabaviti nove ključeve. Za jedan film, mislim da je bio austrijski, producenti su bili na kolektivnom godišnjem odmoru i nismo ih tri dana mogli dobiti. Ključ je doslovce stigao dva sata prije projekcije.

Je li ZagrebDox namijenjen iskusnoj filmskoj publici ili tu ima ponešto i za one, da se tako izrazim, nezahtjevnije? Što biste preporučili jednima, a što drugima?

Iskusniji gledatelji sigurno će ići gledati majstore koje sam nabrojao – Herzoga, Manskog, Ming-lianga, Christiana Freia. To su autori koji iza sebe imaju stvarno ozbiljne filmografije. Oni koji se bave filmom, u smislu da ga produciraju, studiraju, snimaju, uvijek će ići gledati konkurenciju da vide što rade njihovi kolege iz svijeta i regije. A za one koji, recimo, traže nešto lakše, odnosno žele promišljati o nekim drukčijim temama, tu su Happy Dox i Glazbeni Globus. Na ZagrebDoxu nema televizijskih dokumentaraca, to su dokumentarci za kino. Imamo filmove s fenomenalnom slikom, recimo "Melt" s nevjerojatnim snimkama zimskih prizora. Tu je i film o potrazi za najboljom zobenom kašom u Britaniji. Ima ponešto čak i za klince. Općenito, mislim da imamo odličan omjer mlađe i starije publike. Dobro je što smo svi na hrpi, u Kaptol kinima gdje ima pet dvorana na jednom mjestu, tako da se na nas nije odrazila zagrebačka situacija s nedostatkom kino dvorana, jer trenutačno nema ni kina Europa ni Tuškanca, pa su kolege razbacani po cijelom gradu.

Prije dvije godine rekli ste kako se ZagrebDox ne bavi politikom. A evo, na ovogodišnjem izdanju imate novu programsku cjelinu Dox otpora koja se bavi angažiranim dokumentarizmom. Kako to?

ZagrebDox ne bavi se direktno politikom u smislu da sam festival pokušava agitirati za ovu ili onu stranu. Nije nam cilj aktivizam kao ni promicanje bilo koje političke ideje. ZagrebDox trebao bi biti mjesto susreta ljudi s različitim interesima, koji onda mogu razgovarati o politici. Općenito je problem današnjeg društva to što jako slabo komuniciramo s onima iz drugih tabora. Dokumentarci su filmovi koji traže razgovor nakon projekcije – između ljudi koji se poznaju, kao i između publike i autora. Ne bavimo se politikom u užem smislu, ali u širem svakako, jer prikazujemo filmove koji su često politički obojeni. Ipak, uvijek vodimo računa da ispred političke dimenzije stoji autorska izvrsnost. To je ono najvažnije.

O "boomu dokumentaraca" govorilo se još prije desetljeća i pol, a čini se da, pogotovo posljednjih nekoliko godina, imamo bujicu ne baš kvalitetnih dokumentaraca na streaming platformama. Srozava li se kvaliteta dokumentarnog filma?

Izraz koji bih ja upotrijebio za to što se prikazuje na streamingu je infotainment – zabavljanje na razini informacija, dakle pokušava se informacijama zabaviti publiku. Imate tisuće dokumentaraca o bitkama u Drugom svjetskom ratu, o kopačima zlata u Australiji, kopačima žada u sjevernoj Europi, lovcima... Na snazi je apsolutna poplava sadržaja i nikad ga nije bilo više, a bit će ga i još više. Upravo se u tome krije ključan razlog za postojanje filmskih festivala, ali i kritičara i novinara koji pokušavaju pobuditi i sačuvati medijsku pismenost i kritički odmak. U tom moru sadržaja čovjek se užasno lako izgubi i pogubi, pa na kraju izgubi i volju za gledanjem. Mislim, svi smo bili u situaciji u kojoj upalimo Netflix, vrtimo petnaest minuta po izborniku i na kraju ne pogledamo ništa.

Ali i tamo se može naći dobrih stvari. Festivali su tu da pokažu ono najbolje što se nudi ove godine. ZagrebDox je tu u sjajnoj poziciji, jer mi nismo ni premaleni ni preveliki. Veliki festivali moraju otkrivati nove autore i nove filmove, moraju imati gotovo sto posto svjetskih premijera, čime automatski gube kvalitetu jer odbijaju odlične filmove koji su prethodno prikazani negdje drugdje. Mali festivali pak ne mogu privući top-filmove. Mi smo u poziciji da možemo birati i privlačiti. A budući da je Nenad Puhovski od početka postavio pravilo da ne idemo pod svaku cijenu za premijerama, ne uskraćujemo sami sebi najbolje filmove.

Onome tko danas želi početi gledati kvalitetne dokumentarce teže ih je pronaći nego što je nama bilo. Kad sam ja imao 17,18 godina, znao si točno kamo ići ako želiš gledati dobre dokumentarce, imao si tri mjesta. Danas možeš ići na 333 mjesta, ali pitanje je hoćeš li naći pravi put. Zato uz mrežu festivala trebamo i mrežu popratnih sadržaja – časopisa, specijaliziranog online sadržaja, a toga praktički više nema.

Kakva je uopće danas situacija u dokumentaristici? Koje forme su popularne, što prolazi, kakvi su trendovi?

Dokumentarci su forma koja vrlo brzo reagira na okolnosti. Mogu si to priuštiti jer za dokumentarac objektivno ne trebaš puno – dobru ideju i jednu kameru, a hvala Bogu, danas možeš teoretski snimati i mobitelom. Naravno, jako puno filmova vezano je za rat u Ukrajini ili položaj ljudi na Bliskom istoku, to su teme koje su goruće zadnjih nekoliko godina u cijelom svijetu. Iran također ima sjajnu filmsku scenu, i sad je to posebno aktualno, pa ove godine imamo nešto iranskih filmova, u pravilu koprodukcija. A tema o kojoj se puno govori i s kojom se naši autori počinju igrati jest umjetna inteligencija. Svi se mi više-manje njome služimo ili ćemo se služiti, ponajprije kao alatom koji ubrzava neke rutinske poslove. Ali u dokumentarnom svijetu to je ozbiljno moralno pitanje i potencijalan problem, jer tek dolazimo do pozicije u kojoj se pitamo čemu se uopće može vjerovati.

Kakav je vaš osobni stav o korištenju umjetne inteligencije u filmu?

Nisam ni u jednom taboru – ne bih zabranio AI, ali nisam ni apologet koji misli da će riješiti sve probleme. I sam sam iz zezancije napravio animirani film, kojeg nitko neće vidjeti, jer to sam privatno radio za sebe, kako bih vidio što mogu dobiti. I moram priznati da sam oduševljen, jer primjerice ne znam crtati, ali razumijem se u film, tako da sam uspio napraviti nešto čime sam bio relativno zadovoljan. To međutim ne znači da sam ja sada autor animiranog filma. Nisam. Igrao sam se, koristio sam alate kao i milijun drugih ljudi u tom trenutku. Mislim da će se korištenjem AI-a najbolje vidjeti zašto uopće neko umjetničko djelo nastaje, koja je motivacija iza njega, što se želi postići. Upravo tu će se vidjeti razlika između pravih umjetnika i onih koji se tek malo ili malo ozbiljnije igraju takvim alatima, ali nisu umjetnici. U jednom od meni najdražih romana, "Karti i teritoriju" Michela Houellebecqa, postoji dobar pregled toga što je pravi umjetnik. To je osoba potpuno predana svojoj umjetnosti. To nikad neću biti ja koji se bavim malo ovim pa malo onim, a ni oni koji samo opisuju što žele, a AI im to napravi. Oni nisu umjetnici i nikad to neće biti.

Ne mogu izbjeći pitanje o filmu "Fiume o morte!" Igora Bezinovića, koji je osvojio takozvani europski Oscar. Kako vi gledate na taj uspjeh i mislite li da će utjecati na domaću filmsku, posebice dokumentarističku scenu?

Jako mi je drago zbog Igora! Kad gledam iz pozicije producenta ZagrebDoxa, vidim da su napravili nešto veliko, s velikom ekipom, s puno statista, vanjskih lokacija, glumaca koji su imali specifične zadatke. Nije jednostavno koordinirati takvom mašinerijom, producenti Vanja Jambrović i Tibor Keser odradili su lavovski dio posla. Igor je autor koji je jako promišljen i to se vidi u filmu. Svaku stvar promisli unaprijed i želi dobiti točno ono što je zamislio. Igor radi na Akademiji dramske umjetnosti i mislim da njegovi studenti stvarno imaju što naučiti od svog profesora. Hoće li ta nagrada utjecati na domaću scenu? Sigurno hoće. Posljednjih godina hrvatski dokumentarac izrastao je u jedan od najsnažnijih filmskih rodova u zemlji. To nije palo s Marsa, Hrvatska ima jaku dokumentarističku školu. Puno se govori o Zagrebačkoj školi animiranog filma kad su u pitanju svjetski uspjesi, ali i u dokumentarnom žanru, nekad u sklopu jugoslavenske kinematografije, a potom i u samostalnoj Hrvatskoj, stvarno ima čitav niz fenomenalnih filmova. S druge strane, ono što je sigurno jest da Hrvatska i dalje raspolaže skromnim budžetima. Hrvatski dokumentarac nikad neće imati na raspolaganju novac koji ima švicarski ili austrijski dokumentarni film, jer je tamo sasvim normalno raspolagati budžetom od milijun eura. A ovdje, ako dobiješ sto tisuća, nevjerojatno si sretan. Prosjek je nekih 30 – 40 tisuća eura. Uz takav budžet pobijediti na Europskoj filmskoj akademiji, to je nevjerojatan uspjeh. Ljudi uopće nisu svjesni toga.

Jednom ste rekli kako dokumentaristi nisu ljudi od pretjeranog glamura, crvenog tepiha, prekrasnih toaleta i atraktivnih glumica. Pojasnite nam tu razliku između dokumentarista i "klasičnih" filmaša.

U pravilu, fotoreporter neće ni okrenuti glavu kad dokumentarist prođe pokraj njega. Neće ni znati da je prošao. Koliko će ljudi prepoznati Bezinovića, Slijepčevića ili Ramljaka na ulici? Neki hoće, ali rijetko će tko od njih zatražiti autogram. U skladu s time izgleda i taj svijet, ali s time dolaze i neke prednosti. To što je nevidljiv ili manje vidljiv, dokumentaristu je zapravo alat. Nažalost pokojni Michael Glawogger, jedan od najvažnijih dokumentarista prethodnih nekoliko desetljeća, koji je volio dolaziti u Zagreb, a prilikom jednog od tih posjeta imao sam ga priliku i intervjuirati, iako baš i nije volio davati intervjue, odlazio bi po godinu ili dvije unaprijed na lokacije na kojima bi snimao svoj idući film. Bila je to priprema pa bi tako upoznavao ljude, nekad im čak i davao mito za potrebe priče, infiltrirao bi se u svijet radnika, prostitutki... A to je sve mogao jer gotovo nitko nije znao kako čovjek izgleda! Bio je ogromna faca u festivalskim krugovima, ali izvan njih gotovo potpuni anonimus. Na kraju je, pripremajući se za svoj posljednji film u Africi, dobio malariju i umro.

HAVC se pohvalio kako je prošla godina bila druga najuspješnija za hrvatski film od osnutka te organizacije. Smatrate li da HAVC može sebi pripisati zasluge za to? Što rade dobro, a što bi mogli bolje?

Sigurno si može pripisati određene zasluge. HAVC je postavio jasna pravila igre i vrlo je predvidljiv. Ako netko želi raditi film, znamo da mora prvo razvijati scenarij, zatim projekt, pa produkciju, pa tek onda ići snimati. HAVC te prati u cijelom tom procesu, korak po korak. To je sjajno. Kao što je Macron rekao, prednost Europe je u tome što smo predvidljivi i znamo koja su pravila igre. Ono što bi moglo biti bolje jest činjenica da za dokumentarni film na natječajima postoji samo jedan ocjenjivač, dok ih je za igrani film troje, a za dokumentarni tek jedan –što predstavlja problem.

Primjerice, u Factumu na posljednjem natječaju nismo prijavili jedan film jer Robert Zuber radi na ZagrebDoxu, pa smo htjeli izbjeći i potencijalni sukob interesa. No, kada ste mala produkcija, a sve produkcije koje se bave isključivo dokumentarnim filmom u pravilu jesu male, obrtni kapital je ograničen i iznimno je važno da istodobno imate više projekata u različitim fazama. U situaciji kada je samo jedan ocjenjivač, Zuber se ne može izuzeti iz odlučivanja. Da ih je troje, to bi bilo moguće.

Filmski ste kritičar, postoji li nešto što vas odmah odbije u filmu, zbog čega ćete mu dati ocjenu manje čak i ako sve ostalo "štima"?

Ne podnosim kada autor napusti vlastiti koncept. Kada nešto postavi kao ideju, krene u jednom smjeru, a zatim tu ideju napusti i počne raditi nešto drugo, pa potom i treće. Nakon toliko gledanja filmova i rada na njima, lako se prepoznaje kada nešto nije dovoljno pripremljeno i promišljeno, kada autor u projekt ulazi, a zapravo ne zna što želi postići. U vremenu u kojem je ponuđena golema količina sadržaja, svjesno izdvojiš dva ili tri sata za nečiji film, a on nakon sat vremena više ne zna kamo ide… U takvim situacijama odmah gasim film. Prije to nisam radio, ali danas mi je tolerancija na takve stvari znatno manja.

Više od petnaest godina u Klinici za psihijatriju Vrapče održava se, po meni genijalna tribina "Psihijatrija i film" čiji ste sudionik i sami bili u nekoliko navrata. Možete li pojasniti o čemu je riječ?

To je projekt koji vodi Društvo filmskih kritičara, a u sklopu kojeg filmski kritičar ili kritičarka odlazi u bolnicu i s tamošnjim štićenicima, mladim studentima medicine i iskusnim doktorima, gleda određeni film koji obrađuje neku temu iz područja psihijatrije, nakon čega slijedi razgovor između svih sudionika, dakle onih kojima je film struka te samih psihijatara i štićenika. Nikada neću zaboraviti svoje prvo gostovanje, kada smo obrađivali poprilično težak, uznemirujući film "Moramo razgovarati o Kevinu", koji govori o dječaku koji postaje masovni ubojica u svojoj školi, a prije toga ubije oca i sestru lukom i strijelom. Tijekom razgovora otvarali smo teme o odgoju i određenim obrascima u psihološkom razvoju djece, pa tako uočavamo kako u filmu upravo otac kupuje sinu njegov prvi luk i strijelu, a sin poslije to koristi u masovnom ubojstvu. Nevjerojatna je sličnost sa slučajem dječaka Koste koji je počinio jedno od najgroznijih masovnih ubojstava u regiji. Ne znam bih li prije rekao da je zapanjujuće ili zastrašujuće koliko se ti obrasci prepoznaju u tom filmu.

Osim toga, kao kritičaru bilo mi je otkriće slušati liječnike kako govore o tim temama, ali iz svog, osobnog iskustva. Naučio sam kako se i oni uvelike nose sa stigmom društva kada kažu gdje rade, jer većina filmova u startu ih prikazuje kao zlikovce, pogledajte samo sestru Ratched iz "Leta iznad kukavičjeg gnijezda". Zbog toga mnogi, pogotovo medicinske sestre i drugo osoblje, izbjegavaju govoriti o svom poslu.

Radite li na još kakvim zanimljivim projektima?

Ono na što sam uistinu ponosan jest ZagrebDox Pro: Slow Pitch. Dvije godine tražili smo novi koncept, novi pristup tzv. industrijskom dijelu programa, dakle programu koji je namijenjen dokumentaristima koji upravo rade na svojim filmovima. Nenad Puhovski, Robert Zuber i ja mnogo smo razgovarali i iznjedrili nišni koncept koji u fokus stavlja same projekte, a ne umješnost prezentacije projekata. Već je prošle godine odjek na europskoj festivalskoj sceni bio sjajan, a činjenica da smo ove godine pozvani u Cannes Docs obitelj dokumentarnih festivala govori dovoljno. Ono najbolje tek će uslijediti – Slow Pitch je samo početak! Imam ideja za razvoj i unapređenje tog projekta, određeni su razgovori već obavljeni, koncepti raspisani – sad još "samo" treba uvjeriti pokrovitelje, financijere i ključne aktere naše zagrebačke i hrvatske kulturne politike da se zaljube u projekt!