Životni slijed u sličicama, kako glasi jedna od definiciija stripa, Esada Ribića teče od Gajnica i današnjeg Zaprešića do Europe, pa Amerike, a onda prodajnom mrežom diljem četrdesetak zemalja svijeta. Ne bismo zapadali u grijeh kritičarske oholosti i definiranja stripa (Zarez i prevoditeljica Monika Bregović potrudili su se prikazati „disertaciju“ o autorskom stripu Neila Chona vrijednu pažnje).
Radije bismo gabaritnog četrdesetgodišnjeg+nešto sitno, atletskog, a ne medicinskog tipa, predstavili kao pravog uživatelja kafićke terase ali iz čijeg „bunkera umjetne inteligencije“ istovremeno teku nevidljivi slijedovi često znanstveno-fantastičnih priča u slikama prema njihovim konzumentima, ljubiteljima pa i ovisnicima.
Neodoljivo to podsjeća na sada već antianegdotu iz starih novinarskih preddigitalnih dana: pitali zemljaci tv reportera s inicijalima novinske agencije AP, kako se uspijeva javljati svakodnevno iz cijeloj svijeta, a on odgovori: takav je naš posao!
Dok si rekao keks čipovi svijet učiniše selom, a umjetnik Ribić dok pijemo kavu u Zaprešiću, recimo slikovito, preko agencije „e-sada“ baš, može poslovati i s njemu dokučivim Marvelom. No kao i uvijek u svijetu, put do digitalija išao je preko provalija, a tu se zanat peče i stvara umjetnost koja se ocjenjuje gledanjem, a ne po tekstu deklaracije. Zato je točno da je to zajednica koju povezuje vizualni jezik, a mi u Esadu Ribiću imamo govornika kojega povijest nikako ne može prečuti.
Ribićev, javnosti već poznat put od primijenjene umjetnosti, očešavanja od akademije, istovremenog „upucavanja“ u sve faze crtanja, slikanja i animiranja sliči onoj: od maloga od kuhinje do kapetana. Danas za kapetana luk režu i krumpire gule drugi, ali on daje predložak kojega ni digitalna kamera ne može „izsoftverizirati“, lik i njegovu anatomiju, pozu, grč, grimasu, dakle ono što fotografija ne može. Kista se hvaća i za podloge, pozadine i atmosferu, ako je potrebno da boje i nijanse u slijedu sličica mijenjaju tonus, dinamiku, napetost. Slikar-crtač radi po scenariju, Ribić sa svjetski priznatim i poznatim imenima, a laički bi rekli da su mu najdraže znanstveno-fantastične priče u kojima igru vode srednjevjekovni vitezovi. No za majstora nikad kraja izazovima, pa najavljuje svoje scenarije, dakle kompletne autorske priče, a koliko uspješmo iscijediti, bilo bi to područje umjetne inteligencije „koja je već tu oko nas“.
Dakle plejade anatomskih prototipova žilavih vitezova zaleđenih na sličici, ali čudesno pokretne mimike, stupaju iz zaprešićkog zaselka Kalamiri pod lijepom šumom gdje je i ovaj studio ili atelijer po mjeri fizički i komoditetom velikog čovjeka, a o umjetniku najbolje govori Marvelovi deseci tisuća prodane naklade po broju.
A što smo u studiju vidjeli? „Mozak s jajima“ dugo se kuha u za sada prirodnoj inteligenciji, skice puževim korakom bacaju na papir. Olovka najprije plava, definitivno crna, a ona dolaze kistovi i boje (Ribić je profinjeni slikar), te ovisno o vrsti uratka i digitalni programi za vizualnost. Tako čovjek stiže s Lokijem i drugim super facama na svjetske vrhunce specifične (vizualne vrste) disparatno različito i cijenjene. A sve uradi lijevom rukom.