Jedan od glavnih gostiju Motovun film festivala ove je godine višestruki oskarovac Stephen Daldry, koji se na Brdo filmova vratio sedmi put. S dobrim prijateljem festivala razgovarali smo na terasi hotela Kaštel, dan nakon velikog iznenađenja koje je priredio motovunskoj publici – ekskluzivne projekcije njegova novog, još neobjavljenog filma “Trash” s Rooney Marom i Martinom Sheenom. Iako nismo izdržali da u razgovoru ne spomenemo i taj novi rad, upozoreni smo da ne smijemo otkrivati mnogo o njegovu sadržaju jer su Daldryjevi producenti u velikom strahu od curenja informacija prije službene svjetske premijere.
U svojem novom filmu ponovno imate velike zvijezde, no oni su tek sporedni likovi. Nositelji radnje su klinci s brazilskih ulica. Kako ste odlučili snimiti film u slamovima Rija?
Često sam boravio u Brazilu i otprije sam bio svjestan nevjerojatnog siromaštva koje tamo vlada, no nisam planirao film o tome sve dok mi u ruke nije došla knjiga “Trash” Andyja Mulligana. Dok sam je čitao, spontano sam počeo slagati kadrove u glavi. Dodatna inspiracija bio je moj prijatelj Fernando Meirelles. Svojim humanitarnim radom, ali i filmom “Božji grad” radikalno je promijenio način na koji svijet gleda na Brazil. Izgradio je čitavu infrastrukturu unutar favela te uključio lokalnu zajednicu u filmske projekte. To je važan korak k njihovu ekonomskom osnaživanju, ali još je važniji za podizanje njihova potpuno slomljenog osjećaja samopoštovanja.
Je li vam on pomogao pronaći mlade glumce za film?
Itekako. Pronašli smo trojicu mladića koji ne samo da nisu imali iskustvo snimanja filma nego nikad u životu nisu bili u kinu jer su se od najmanjih nogu morali boriti za goli opstanak. To je ta strana Rija o kojoj se dugo premalo govorilo. Nogometno prvenstvo i policijska opresija koja se stuštila na najsiromašnije kaste u gradovima u kojima se prvenstvo odvijalo pomogle su usmjeriti oči svijeta u Brazil. I sami Brazilci su se probudili, počeli prosvjedovati tražeći bolje socijalne službe i bolji obrazovni sustav. Oni iskreno vjeruju u bolje sutra, a ja se nadam da će naš film biti jedna nova točka u debati o klasnim razlikama koje su u tom dijelu svijeta enormne.
Vaši filmovi od “Billyja Elliota” preko “Sati” pa do “Jako glasno i nevjerojatno blizu” odreda se bave gorućim društvenim problemima. Što vas na to motivira?
Brine me vidjeti porast nekog novog konzervativizma u cijelom svijetu, kršenje ljudskih prava u zemljama koje su se donedavna dičile svojom demokracijom. Mislim da je vrijeme za redefiniranje milenijskih razvojnih ciljeva Ujedinjenih naroda, određivanje toga što oni znače, što sve uključuje pitanja ljudskih prava. Posebno što se tiče LGBT prava i ekonomskog eksploatiranja. Ako već imam snažno oružje koje mi omogućava pristup milijunima diljem svijeta, bilo bi me sram ne iskoristiti ga.
Za kraj, pripremate novu seriju za veliku online platformu Netflix. Što ta nova forma znači za budućnost industrije?
Nikad nisam radio na televiziji, čak je i ne gledam i teško mi je zamisliti kako će proces rada izgledati. Upravo zato pristao sam na poziv, jer se volim okušati u neosvojenim područjima. Osim toga, svjestan sam da se radi o budućnosti ne samo televizije nego i filmske umjetnosti. Internet je omogućio izravan pristup publici i to je nezaustavljivo – do kraja mog života vjerujem da će filmovi rađeni za kina biti iznimna rijetkost, ako ih uopće bude.